Samoća je neizlječiva bolest

Foto: Nino Šolić

Hrvatsku premijeru ovaj svojevrsni eksperiment trojice, prije svega, glazbenika, doživio je u Zagrebu u svibnju prošle godine. Priča kreće još od snimanja posljednjeg Goriborovog albuma u pulskom studiju Partyzan kada su na jednoj od pjesama gostovali braća Sinkauz. Malo je dovoljno zapravo je istraživanje mogućnosti te suradnje u različitim medijima. Dio St-ove već objavljene priče Traka poslužio je kao predložak, motiv, tad još, u klasičnom smislu, nedefiniranom konceptu. “Bez ikakve dramske pripreme, polazne ideje, upadali su songovi, dinamika se mijenjala u hodu…”, priča Stojković.

Projekt je najavljen kao predstava, a nesumnjivo je riječ o eksperimentu, ne tek u okviru pojma predstave.
„Malo je dovoljno  zamišljen je kao predstava. Kasnije smo shvatili da to nije kazalište kakvog si ljudi zamišljaju, pa smo krenuli u beskrajne pokušaje definiranja našeg rada što je uistinu frustrirajuće i nezanimljivo. Dakle Malo je dovoljno je predstava. Istina je da smo  Nenad i ja kroz glazbu odrasli u eksperimentalnom kazalištu TAM teatromusica u Padovi i dobro znamo što znači nastupati u kazalištu, a što znači nastupati s bendom East Rodeo u klubu ili na festivalu. Radi se o dvije odvojene pozicije koje se međusobno nadopunjuju i nadograđuju, ali jednostavno nemaju veze jedna s drugom gledano s izvedbene pozicije. Isto tako Aleksandrovo iskustvo s Goriborom je drugačije od onoga što radi s nama. Kazališna kulisa daje određen fokus našem radu na instrumentima i Aleksandru na govoru i značenju teksta, a sve stoji u odnosu ili bolje rečeno kemiji koja se dogodila među nama, kaže Alen Sinkauz.

Radi se svakako o hibridnoj formi, nije to muzički teatar, ni koncert, ni čitanje, ni koncertno čitanje u pretpostavljenom smislu. Ipak, pozicija je vrlo jasna, radi se o muzičarima, ne glumcima, a koji ne bježeći od te činjenice pokušavaju izgraditi novu formu, preispitati dramske principe u muzici ili muzičke principe u kazalištu, odnose i mogućnosti između glazbe, teksta, scene.

Nije to priča s hepiendom, jer on ne postoji. Samoća je neizlječiva bolest. Pogotovo ona koju izaziva ovisnost. Automatski anatemiziran, mikrosvijet ovisnika, zapravo nije ništa drugo doli slika svijeta samog - sistem u ogledalu. Sistem, zaklinjući se u tog istog, anatemiziranog pojedinca u propadanju, sam proizvodi doživotnog ovisnika u paklenoj nemogućnosti da iskomunicira svoje emocije i stanja. Nezainteresiran, zatupio, ostaješ potpuno sam na dalekom, hladnom mjestu uspelo doslovnom i prenesenom smislu.

“Ako je nešto uspelo i deluje, to je da smo stvorili atmosferu koja ipak ne ostavlja ljude ravnodušnima. Ta ljudska nota i momenat u tekstu, u kojem je okvir bolnice poslužio kao prostor koji reflektuje život, odgovara Stojković na pitanje o adutu komada Malo je dovoljno, nastavljajući - “da nije na taj način, da je samo priča o nekom džankiju koji se budi u nekoj bolnici, ljudi, osim onih koji su u tome, ne bi imali relaciju, bilo bi kao da odeš na stručni seminar”.

Prema riječima organizatora i samih izvođača, izvedbe predstave Malo je dovoljno dosad su posjećene u punom kapacitetu malih kazališnih dvorana, publiku čini fanovska baza bendova ali i kazališna publika, "fin miks", kako bi rekao Aleksandar Stojković. U narednom periodu nema izvedbi, u planu su prevođenje teksta na engleski jezik i izrada DVD, a moguća su i gostovanja u regionu.