Kada je u pitanju okupljanje Haustora, najviše bi mi odgovaralo kada bi se našao izdavač koji bi nam našao studio, platio život mjesec dana, i onda bismo snimili novi album, pa bismo pošli na turneju
(hvala: Aleksandru Arežini)
Nekadašnji vođa Haustora kaže da postoji mogućnost da sa osmočlanim Cargo orkestrom objavi živi album sa četiri koncerta koja će počev od ove nedelje održati u raznim prostorima u Beogradu.
Ideju da u istom gradu održi po nekoliko koncerata u raznim dvoranama Rundek je prvi put realizovao pre nekoliko godina na šest nastupa u Zagrebu, s kojih je objavio album Zagrebačka magla.
Srpska turneja nazvana Svitanja (22-31. mart), kojom promoviše album Mhm a-ha oh yeah da-da - objavljen i za renomiranog nemačkog izdavača Piranha Records (The Klezmatics, Simentera, Chango Spasiuk, Stella Chiweshe, Mahmoud Fadl, Boban Marković...) - bila je prilika da zagrebačku ideju prenese u Beograd za "četiri koncerta od kojih će svaki biti totalno drugačiji".
"U Zagrebu je jedan koncert bio više pop, drugi više kao parti, treći etno-eksperiment... U Beogradu mislim da će se neka opšta mesta ponavljati na svim koncertima, ali probaćemo napraviti različite ili manje sastave Carga u uvodu ili sredini da dinamički svaki koncert drugačije diše", kaže Rundek. Sa kojim smo se prošle nedelje sreli u Beogradu, u trećem danu njegovih sesija sa novinarima u Klubu svetskih putnika.
POPBOKS: Kakve pogodnosti imaš kao stanovnik EU: od svakodnevnog života do bavljenja muzikom?
RUNDEK: Ja nisam građanin Francuske, nemam državljanstvo. Imam tamo dozvolu boravka i rada, i s tom kartom imam sva prava koja imaju i Francuzi, uključujući radna, socijalna. Ali mi to ne daje značajne pogodnosti: ako hoću u Ameriku, ja sam tamo, svejedno, hrvatski građanin koji mora imati vizu, i mora proći sve moguće kontrole.
Kako je došlo do izdavanja za Piranhu Records?
Početak je vjerovatno na nečemu što se zove Womex prije dvije godine. To je jedna vrsta muzičkog sajma o world-musicu. Došao sam kao totalni padobranac. Imao sam sa sobom DVD sa koncerta na Exitu 2003, koji je bio odlično snimljen, dobro smontiran i dobro odsviran. Imao sam i album Ruke i laptop koji su mi dva dana poslije ukrali, ali su ga ukrali nakon što sam to pokazao na štandu od Piranhe. To im se svidjelo i zapravo je na tom Womexu počela suradnja. Nije bilo nikakvih posrednika ni preporuka. Da mi je to netko pričao, ne bih vjerovao.
To je bio pošten dil?
Oni su tražili da mi uzmu pola autorskih prava, i to bi u principu tražila bilo koja kompanija. Sad se gubici na prodaji diskova nadoknađuju preko autorkih prava.
Koliko je diskova štampano i prodato do sada?
Mislim da su napravili nekih 3.000 i da to još prodaju.
Tvoj CD se u prodavnicama na Zapadu uglavnom prodaje na policama rezervisanim za world music. Da se ti pitaš, da li bi to bila baš ta kategorizacija?
Jeste na policama world music, ali dolje u uglu CD-a piše „world music – international pop“. Mislim, i oni sami vide da to ne ulazi strogo u okvir world musica.
Osećaš li sada neko olakšanje po pitanju organizacije benda, turneja, kontakata s medijima?
Zapravo, još sve prolazi kroz mene, ne mogu ja sad reći da radim muziku a da mašina radi za mene. Stalno trebaš nešto gurati. Kao što svi pričaju, diskografija je stvarno prekrcana proizvodima svih mogućih vrsta, tako da se publika teško snalazi u tome.
Imaš li agenta, menadžera?
Da, imam u Francuskoj jednu ženu koja nam radi menadžment. Imamo svog agenta i za Njemačku, Švicarsku, Austriju i to je sve. Sad se pojavio agent u Portugalu i Španjolskoj.
Da li si kalkulisao kad si pravio pesme? Da li je trgovački potencijal imalo odredio estetski karakter albuma?
Možda je toga bilo u posljednjoj fazi miksa; čini mi se da sam malo podmiksao Izabelinu violinu, i da je taj album možda mogao zvučati malo avangardnije. Iako on i dalje zvuči jako nestandardno, mislim da sam u posljednjoj fazi pokušao napraviti nešto kao radio friendly.
To je bila svesna odluka?
Da, da! Ali to se ne tiče niti sadržaja pjesama, niti same muzike. Tiče se čisto finalne produkcije.
Na koju si od ovih 13 pesama ponosan?
Pa ja sam na sve njih ponosan. Nijedna nije tu da bi punila album. Čuje se da ima pjesama koje su iz raznih faza. Pa, najkraće, ponosan sam... ne znam... Na Sensimiliju . Ali ponosan sam kao član ekipe koja ju je napravila. Tu sam službeno potpisao samo tekst, jer su dečki napravili muziku. To je najuravnoteženija pjesma na albumu. Na Helgu sam isto ponosan.
Na osnovu čega si birao tradicionale – Eminu ili Kad si bila mala Mare – one instrumentalne pasaže ispred pesama?
Pa znaš, ono, po inspiraciji. Taj uvod u U-Bahn sa Eminom se pojavio... Mislili smo da to može biti čitano kroz sliku muzičara u šeširu koji svira u metrou. Pojedine pjesme na albumu počinju iz nekih ambijenata.
Kako birate jezik na kom ćete pevati?
Nisam ga nešto birao. Većina tih pjesama, oko polovine, nastala je iz improvizacija benda. Neko od nas govori tri-četiri jezika, neko zna francuski, ali ne i engleski, neko samo španski. Ta višejezična komunikacija na probama odredila je jezik pjesama. Pokušavao sam više da pjevam na francuskom, ali su me od toga odgovorili prijatelji Francuzi. Rekli su mi da im je draže kada pjevam na svom jeziku i da ih to više dira. Na novom albumu ima pjesama na engleskom, ali engleski pjevam koliko je meni prirodno, s obzirom na to da se njim dosta služim, a i po temi se pjesma peva na engleskom. Ne pokušavam da budem jedna od tih globalnih, neutralnih roba.
Kako bi zvučao album da umesto u Parizu živiš, recimo, u London ili Bostonu?
Sigurno bi zvučalo drugačije. I opet bi ga odredili ljudi koji ga prave. Ali, Francuzi su kukavice. Pariz je kao grad vrlo malo stvari rodio. On je najčešće bio mjesto na kom su se dovršavale karijere. Od polovice prošlog stoljeća pa naovamo to je samo jedan veliki izlog. Pariz je još uvijek krasan gradu u kom se može sresti dosta zanimljivih ljudi i vidjeti sve što je zanimljivo na svjetskoj sceni, a posebno mi odgovara što tu sleće većina jeftinih avio-prevoznika (smeh). To mi dođe kao neka baza iz koje mogu lako, brzo i ne preskupo preći u širi prostor u kome djelujem. Ove godine to su nastupi u Meksiku, Francuskoj, Portugalu, Danskoj, a od jeseni i turneja po Americi.
Da li si posle onih imigranatskih demonstracija pomišljao na povratak?
Proživio sam ja puno gorih stvari da bi me to moglo oterati. Postoji tu napetost koja će sigurno rasti. Imigracije ima sve više, domoroci se protiv nje bune, to je u ljudskoj prirodi. Guraju ih u geta, a ovi se bune. Čovjek uvijek nađe dobar razlog za sukob. Problem je što nemamo pametnih vođa.
Da li si ikad razmišljao da umesto proba s bendom, koncerata, putovanja, medija, kao način bavljenja muzikom izabereš kućni studio, solo rad za pozorište, TV, film, reklame?
Bio sam na toj tački 1990-91. Kad sam otišao u Pariz, bio sam siguran da više neću raditi pjesme koje ću ja pjevati, nego ću pisat za druge. Do ’95. sam živio s tim uvjerenjem. I da nije bilo one kompilacije Haustora koju je izdala Croatia Records i koja je izašla 1995, a i kako sam vukao repova od onog neobjavljenog albuma Haustora Dovitljivi mali čudaci, sigurno bih ostao pri toj odluci. Ali čim smo 1995. u Zagrebu napravili serijal koncerata na koji je dolazilo i po 10.000 ljudi, mene je scena opila. E sad, kad mi se učini da to počinje hodati u mjestu, imam dovoljno posla kao profesionalni kompozitor. Ove godine imam pet projekata koje radim.
Kako se nosiš sa zahtevima publike na koncertima? Kako praviš balans između best of Haustora i novih pesama Carga?
To je uvijek osjetljivo mjesto, osobito kada sviram za publiku koja dobro zna repertoar best of Haustor. Zato mi je, recimo, na posljednjoj turneji u Njemačkoj prijalo svirati za publiku koja nema pojma o mojoj prošlosti, kojoj ne moram referirati opća mjesta. S druge strane, ako izgubimo publiku, uvijek je pjesmama Haustora mogu vratiti. Mislim da je dobro imati tu mogućnost da ne postoji potpuno nov repertoar, i mogućnost da sviramo prilično slobodno i da s publikom uvijek možemo održavati kontakt pjesmama koje zna.
Kad pominješ Nemačku, koliki su ti koncerti, za koliko je to ljudi?
Na festivalima ima puno publike. Na koncertima po klubovima to je nekoliko stotina ljudi: 200, 300, 500, zavisi već u kom gradu. Nedavno je u Njemačkoj, u Frajburgu, u publici bilo pola naših, pola domaćih. Potom je u Kelnu bilo možda 25 odsto naših, i ta mi je kombinacija najviše prijala. Ljudi koje je rat iz Jugoslavije istjerao, koji su naša prirodna publika, poslužili su kao neka vrsta upaljača za ovu drugu.
U čitavoj maniji okupljanja starih bendova, koja je ovladala celim svetom, postoji li mogućnost da se Haustor jednom, uskoro, opet okupi?
Povod postoji: doznao sam da Croatia Records konačno misli izdati taj CD... kako se zove to savremeno djelo... Ah, da – box-set! To bi, recimo, bio dobar povod da se Haustor okupi nakon onog prije deset godina, kad smo jednom to već napravili. Ja uvijek na to pitanje odgovaram da bi meni najviše odgovaralo kada bi se našao izdavač koji bi nam našao studio, platio život mjesec dana, i onda bismo snimili jedan novi album Haustora, pa bismo onda pošli na turneju.
Koji srpski CD si poslednji slušao?
Mislim da sam posljednjeg slušao Ramba.
I?
Odličan je. Rambo je car.
Jedno pitanje koje pomalo... lebdi u vazduhu: šta ti muzika danas znači u odnosu na vreme pre 25-30 godina, kad si počinjao?
Čini mi se da radim na isti način kao na samom početku. Čak mislim da mi pjesme nisu ni bolje ni gore nego što su bile prije dvadeset godina. Tako da, s te strane, u samom pristupu, ne mislim da se nešto bitno promijenilo. Razlika je da se nešto izoštrilo u mom odnosu prema muzici, čini se da mi manje znači ta pozicija rock heroja.
Kad si postao svestan činjenice da si rock heroj?
Odmah, na samom početku 1980. I sve vrijeme me pratio taj element moje javne uloge, a ne samo uloge muzičara i autora.
Bitke i dalje postoje?
Naravno, ali mi u ovom času do toga nije naročito stalo.
Koliko još planiraš gurati?
Hm... osjećam da vjerovatno imam više iskustva nego mladi. Nužno, to ne mora biti nešto pozitivno. U mnogim životima stvari se jednostavno počnu ponavljati, a ja sam se po prirodi stvari više puta izvrtio nego mlađi. I stalno pokušavam bježati od tog užasa ponavljanja koji život sobom nosi kada čovjek stari, kad počne da stari. U ovom vremenu ljudi žive dulje nego što su živjeli prije, i sad nije ista starost kao prije 100-200 godina. Tako da se nadam da još desetak godina mogu živjeti u sasvim dobroj kondiciji.
Datumi turneje:
- 22. mart u Pozorištu na Terazijama (Beograd; broj karata ograničen - 1500 i 2000 din),
- 23. mart u SKC-u (Beograd, 1000 din),
- 24. mart u Domu omladine (Beograd, 1000 din),
- 25. mart u Centru za kulturu Pančeva,
- 27. mart u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu,
- 28. mart u Pozorištu "Toša Jovanović" u Zrenjaninu,
- 29. mart u Domu sindikata (Beograd, 1000 i 1200 din),
- 30. mart u Dvorani Šumadija u Kragujevcu
- 31. mart u Domu vojske u Nišu.
|
Komentari
Trenutno nema komentara.
Morate biti prijavljeni da biste komentarisali tekstove.