Danas bi Scorseseov taksista bio Afganistanac, a Pacinov Sonny Wortzik okupljeno bi mnoštvo pred bankom mobilizirao povicima "Guantanamo! Guantanamo!". Taj film, međutim, nećete gledati
Nekad davno, prije 30-ak godina, film koji bi životom jednog vozača taksija ispripovijedao snažnu, šokantnu priču o američkom društvu mogao je biti i prvorazredni kulturni događaj. Nekad davno, takav bi film harao kino-dvoranama, sakupio bi četiri-pet nominacija za Oskara, nositelji glavnih uloga bili bi zvijezde na crvenom tepihu, a njihove replike do danas bi ostale opća mjesta popularne kulture.
Danas, 30-ak godina kasnije, film koji bi životom jednog vozača taksija ispripovijedao snažnu, šokantnu priču o američkom društvu teško da bi našao producenta.
Danas, 30-ak godina kasnije, takav bi film mogao biti samo dokumentarni. Nositelj glavne uloge bio bi mrtav, a njegove replike nitko ne bi čuo: film bi iz kino-dvorana bio izguran na off festivale, a umjesto distribucijskog majora otkupila bi ga tek neka kablovska televizija, koja bi ga potom stavila u bunker dok ne prođu američki izbori.
Što se dogodilo u međuvremenu?
Što se to dogodilo od sedamdesetih, kad je bilo moguće da jedno tako duboko subverzivno djelo kakav je bio Taksista Martina Scorsesea, kultni film cijele jedne generacije, zauzme hollywoodski crveni tepih? Što se dogodilo s filmskom kulturom, u kojoj bi takav film danas bio moguć samo kao mala nezavisna produkcija, osuđena na male evropske festivale?
Ili kao dokumentarac, kakav je, npr, Taksi do tamne strane Alexa Gibneya, šokantan film kojega zbog političkih kontroverzi bojkotiraju i distributeri i kablovska televizija, a prihvaćaju tek selektori malih evropskih festivala, poput beogradske Slobodne zone?
Scorseseov Taksista nije bio iznimka. Dovoljno je prisjetiti se Pasjeg popodneva Sidneya Lumeta, još jednog kultnog filma 70-ih, u kojemu već etablirana holivudska zvijezda Al Pacino - podsjećam, nakon Kuma i Serpica - prihvata ulogu luzera s dna hranidbenog lanca, koji pljačkom banke želi platiti operaciju promjene spola svom transseksualnom ljubavniku.
Danas je takva filmska diverzija gotovo nezamisliva: bila bi moguća samo kao mala nezavisna produkcija, osuđena na male evropske festivale. Poput, recimo, Neverovatne istine o kraljici Rakeli Olafa de Fleura Johannessona, priče o transseksualnoj prostitutki iz Filipina, još jednog naslova iz programa Slobodne zone.
U 30 godina međuvremena dovršena je opća i temeljita estradizacija kulture i idiotizacija društva: angažirana umjetnost postala je nešto jako staromodno i anakrono, poput poezije ili revolucije. Kultura funkcionira po načelu korumpiranog osiguravajućeg društva - svaka je diverzija inscenirana, dopuštena samo ako donosi profit.
Ako se pak dogodi stvarna diverzija, agenti osiguravajućeg društva pobrinut će se da dokažu kako je umjetnik kriv. Šok je postao sam sebi svrhom, ispražnjen svakog značenja - publiku se spaja na struju da joj se uzme novac, a ne da joj se postave pitanja.
Film - format koji je označio 20. stoljeće - uguran je tako u gigantske, šarene multipleks dvorane, u koje se odlazi kao u velike šoping centre. Magija je zaštićena, brendirana i upakirana u atraktivni dizajn, poput coca-cole: lijek je postao osvježavajući napitak. I danas će, naravno, biti filmova koji provociraju, ali letvica je spuštena do visine najnižih strasti.
Danas, 30-ak godina kasnije, Scorseseov taksista bio bi Afganistanac, a Pacinov Sonny Wortzik okupljeno bi mnoštvo pred bankom mobilizirao povicima "Guantanamo! Guantanamo!".
Taj film, međutim, nećete gledati. Ne u suvremenim hi-tech kućama strave što se u nedostatku bolje riječi još uvijek zovu kino-dvoranom.
Ostaju samo male slobodne zone na rubu, u kojima je još uvijek moguća diverzija, i gdje je dobro, staro filmsko platno i dalje ogledalo iz kojega će vam mrtvi taksista Dilawar iz malog afganistanskog sela Yakubi govoriti: "Are you talkin' to me?"
So, are you?
Povezano:
NAPOMENA:
Komentari ne odražavaju stav redakcije Popboksa već je ono što je u njima napisano isključivo stav autora komentara.
Da bi vaš komentar bio objavljen potrebno je da bude vezan za sadržinu teksta, odnosno da predstavlja mišljenje o objavljenom tekstu.
Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare, kao ni one čijim bi se objavljivanjem prekršio Zakon o javnom informisanju.
Ukoliko nam u komentaru ukažete na činjeničnu, gramatičku, slovnu, tehničku i sl. grešku, bićemo vam zahvalni i prosledićemo informaciju odgovornima u redakciji, ali taj komentar nećemo objaviti.
Komentare koji se tiču uređivačke politike nećemo objavljivati, sve predloge (i zamerke, pohvale...) koje imate možete nam poslati e-mailom.
Komentari
-
Milosh (gost)
| 06.11.2008. 22.37.32
Hm, sve je to u velikoj meri tačno kad je reč o današnjem mejnstrim igranom filmu, ali činjenica radi "Taxi to the Dark Side" nije prošao baš nezapaženo obzirom da je dobio Oskara za najbolji dokumentarac ove godine...
-
kratko i jasno (gost)
| 06.11.2008. 23.42.48
Bravo, Borise! Ovako dobar tekst odavno nisam procitao.
-
hoptimista (gost)
| 07.11.2008. 10.42.35
odlican tekst.
Htedoh u jednom trenutku da dodam kako je zaglupljenost mainstream-a i je uvek postojala u filmskoj industriji i kako se ponuda u manje vise svakom trenutku sastoji od komercijalnih produkata niskih umetnickih vrednosti pravljenim za mase i $ i filmova sa drugacijim (umetnickim) ambicijama kojih cemo se mi 30 godina kasnije, setiti.
Da bih dokumentovao gornju tvrdnju potrazim na web-u "najbolje filmove 1976" i imam sta da vidim: let iznad kukavicijeg gnezda najgledaniji a Rocky oskar za najbolji film a tu su i Maratonac, Covek koji je pao na zamlju, Keri, Svi predsednikovi ljudi...tj filmovi i danas priznati kao vredni i kvalitetni (da, prvi rocky jeste dobar film; nizbrdica je pocela kasnije).
'74 i '75 po filmovima slicne godine.
kako to, zapitam se ja, po cemu su '70te bile razlicite?
bile su jako neveselo vreme po mnogo cemu u USA, glasio bi jedan od odgovora: poraz u vijetnamu, watergate, naftna kriza, bankrotirani veliki gradovi itd. izgleda da je staro pravilo o procvatu kreativnosti u teska vremena tacno;
a ako pogledamo novine ovih dana, sledeci tu logiku, videcemo da cemo uskoro imati mnogo cemu da se radujemo - na umetnickom planu - teska vremena na pomolu i "jednom u 50 godina" pretumbacija u toku...
Osim globalne ekonomske kataklizme (u toku), druga pojava koja daje nade jeste internet.
WWW jeste trenutno veoma fragmentizovan, trendovi se tesko prepoznaju ali je kao medij (potencijalno) daleko zdraviji i demokraticniji od
svega sto je holivud ikada ponudio, pre svega zbog cinjenice da je iskustvo interaktivno. Osetljivost na bullshit je stoga daleko veca. Dominantnih trendova i ako bude, za promenu nece biti uspostavljeni from the top down i cela ce se stvar teze kontrolisati.
zato mislim da je trend koji je dezulivoc tako dobro opisao na svetlim primarima taxija za tamnu stranu i taxiste - na izdisaju. u narednih desetak godina svasta ce se desiti a kada se prasina slegne i pogledamo okolo ono sto budemo videli bice bitno drugacije. a da to vidimo koristicemo internet i njegova interaktivna svojstva - pa cemo videti ono sto zelimo da vidimo.
-
james (gost)
| 07.11.2008. 15.25.54
не треба изгубити из вида Уелбекову констатацију да је „бити реакционар данас једини начин да се буде интелигентан”.
Morate biti prijavljeni da biste komentarisali tekstove.