popboks
Ritam arhiva | 17.11.2008. U kućici sa Dakwood Dubom. Poslednja velika grupa iz Beograda, odnosno kako uvući umetnost u rock muziku i obrnuto.
Dragan Ambrozić, Božidar Radojčić, Ritam 5 (jun 1995)

Od Usamljenog hašišara koji je bacao kamenje na sistem, dok mu je u nedogledu svaki trzaj svesti postajao navika, do Jedinstva u kome jedan minut više ne traje danima već je ispunjen munjevitom brzinom dokle pogled dopire, do Ženeve i regiona, Darkwood Dub je osvajao poziciju gotovo nacionalnog ponosa nekoliko generacija, naročito onih koje su onda imale jakog neprijatelja. Ove jeseni, kada više nema lakih protivnika i kad se ne zna jasno na koga bi se bacalo bilo šta, Darkwood Dub slavi sedmi album i - zar je već toliko prošlo? - 20. rođendan
NAPOMENA:
Da bi vaš komentar bio objavljen potrebno je da bude vezan za sadržinu teksta, odnosno da predstavlja mišljenje o objavljenom tekstu.
Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare, kao ni one čijim bi se objavljivanjem prekršio Zakon o javnom informisanju.
Ukoliko nam u komentaru ukažete na činjeničnu, gramatičku, slovnu, tehničku i sl. grešku, bićemo vam zahvalni i prosledićemo informaciju odgovornima u redakciji, ali taj komentar nećemo objaviti.
Reagovanje na objavljene komentare nije izričito zabranjeno, ali smatramo da je za interakciju te vrste praktičniji forum.
Komentare koji se tiču uređivačke politike nećemo objavljivati, sve predloge (i zamerke, pohvale...) koje imate možete nam poslati e-mailom.
U poplavi bendova čija je muzika bila dovoljno gitarska, iskreno emotivna, "alternativna", Faith no More su našli najpogodnije tlo za promociju nečeg što je i u tim okvirima bilo za zbunjivanje
Ekscentrični oksfordski bend koji se ni sa kim ne druži opet je napravio odličan album