popboks
Film | 13.03.2009. Iz zemlje Jovanke Orleanke i Markiza de Sada stiže najbolji horor 2008. godine, ali ovaj izvanredan, slojevit i potresan film preporučuje se samo gledaocima sa jakim živcima
Dejan Ognjanović

![]()
Originalni naslov: Martyrs
Scenario: Pascal Laugier
Uloge: Morjana Alaoui, Mylene Jampanoi, Catherine Begin, Robert Toupin
Žanr: horor
Trajanje: 95 min.
Proizvodnja: Francuska, 2008.
Francuski horor Martyrs sjedinjava izvornu Lenjinovu mudrost o (m)učenju sa američkom izrekom "No pain – no gain!" ("Ko ne pati, ništa neće znati!"), i tako postaje najžešći (pa time i najbolji) horor film iz 2008. godine. Za tu titulu ozbiljan kandidat donedavno je bio Pusti pravog unutra, ali kako u njemu dominira drama, a strave ima na kašičicu, može se reći da su Mučenice najbolje što je 2008. ponudila na polju pravog plašenja i šokova.

Martyrs govori o devojčici koja pobegne iz zatočeništva nepoznatim sadistima i odraste u psihički izmučenu ženu opsednutu pitanjima "ko?" i "zašto?" Kada, nakon 15 godina, otkrije odgovor na prvo pitanje, njena dvocevka smesta zbriše nekadašnje mučitelje, a na njenoj nerazdvojnoj prijateljici ostaje da otkrije ono prokleto – zašto. Ona će saznati mnogo više nego što je prijatno, na tragu biblijskog upozorenja: "Ko uvećava znanje, uvećava bol".
Ovaj film ne treba mešati sa američkim predstavnicima tzv. "pornića mučnića" (torture porn) kakvi su Slagalica strave i Hostel: iako im preuzima ponešto od ikonografije, reditelj Pascal Laugier izbegava njihov infantilni pristup nasilju kao vizuelnoj egzibiciji za zabavu dokonih tinejdžera, i motivu mučenja prilazi ozbiljnije i ambicioznije. Njegova intonacija je pesimistička, obojena nihilizmom koji krasi najbolje nove francuske horore, kao što su Krvava romansa (rodonačelnik renesanse francuskog horora) i Inside (nemilosrdni nihil-splatter), pa čak i nešto slabiji Frontier(s). Dok Amerikanci danas trivijalizuju tekovine svojih brutalnih horora iz 70-ih, svodeći ih na površni, bezazleni ZAM (zabava miliona), Francuzi se javljaju kao dosledni nastavljači Hoopera, Cravena i Carpentera.
Iz ovoga sledi da Martyrs, za razliku od Pusti pravog unutra, ne nudi srceparajuće pouke u stilu: "Ljubav je jača od svega". Ako nam je Alfredson, blefiranjem maskirajući rupe u zapletu, prodao svoju teen vampirsku dramu, Laugier nas ne štedi i ne vara, već pruža čist filmski destilat ogoljenog, bezizlaznog košmara.
Tematski, on dosledno proučava bol i njegov uticaj na telo i psihu, iznoseći priču o žrtvama koje, čak i ako prežive, ostaju robovi duboko urezanih ožiljaka. Reditelj postiže nešto retko viđeno: njegove najstravičnije scene su, istovremeno, duboko potresne i tužne. Dok u novijim američkim torture pornićima gledalac navija za mučitelje, iščekujući što slikovitiju scenu sakaćenja nevažnih epizodista, Laugier pruža dramu sa likovima s kojima saučestvujemo tako da svaki rez na njihovoj koži osećamo i na svojoj.
Čak i ako stavimo na stranu psihološke, intelektualne pa, pred kraj, i metafizičke aspekte zapleta, ono što Martyrs čini posebnim jeste odavno neviđena rediteljska veština da se gledalac postavi usred žestokih zbivanja i postigne furioznost i uključenost u njih bez jeftinih trikova kvazidokumentarnog mlataranja kamerom koja trči uz stepenice i niz njih (kao u inače solidnom španskom filmu REC, npr.). Pascal Laugier u blender stavlja Daria Argenta, The Texas Chainsaw Massacre, Hostel, Krvavu romansu, 120 dana Sodome i priču Užas Clivea Barkera, ali krajnji rezultat su transcendencija i apoteoza tih uzora i stvaranje jednog sasvim novog, ubedljivog, žestoko uznemirujućeg, iskreno šokantnog i skoro religioznog iskustva.
Njegov rimejk Barkerovog Hellraisera (u pripremi) obećava, napokon, jednu reimaginaciju koju vredi nestrpljivo očekivati. Pascal Laugier zna šta je pravi užas, i kako se on izaziva u gledaocu. Ova pomalo zaboravljena alhemija vraća "h" u "horor": Martyrs će vas podsetiti da horor znači – užas! A kako je Clive Barker već napisao: "Nema tog ushićenja koje se može meriti s užasom". Martyrs će vas užasnuti na neočekivane načine, a najveći šok biće – duboka humanost koja ga prožima.
NAPOMENA:
Da bi vaš komentar bio objavljen potrebno je da bude vezan za sadržinu teksta, odnosno da predstavlja mišljenje o objavljenom tekstu.
Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare, kao ni one čijim bi se objavljivanjem prekršio Zakon o javnom informisanju.
Ukoliko nam u komentaru ukažete na činjeničnu, gramatičku, slovnu, tehničku i sl. grešku, bićemo vam zahvalni i prosledićemo informaciju odgovornima u redakciji, ali taj komentar nećemo objaviti.
Reagovanje na objavljene komentare nije izričito zabranjeno, ali smatramo da je za interakciju te vrste praktičniji forum.
Komentare koji se tiču uređivačke politike nećemo objavljivati, sve predloge (i zamerke, pohvale...) koje imate možete nam poslati e-mailom.
Nolanova vizija kroz koju se gledalac isprva probija kao guska kroz maglu ostavlja utisak sveprisutnog autora, ali se sa tim prisustvom naposletku pretera
Kada se razgrne magla megalomanskih ambicija, ostaje delce lišeno smisla, a i privlačnosti
Na ovako nešto smo dugo čekali – testosteronski spekatakl u kome će se okupiti akcione legende koje su nas svojim vratolomijama zabavljale poslednjih 30 godina