popboks
Strip | 11.06.2009. Najambiciozniji autorski projekat jednog od najuspešnijih balkanskih strip scenarista. Ili: kako će Darko Macan i nama i sebi jednom za svagda dokazati kako ume da crta. Ili umreti pokušavajući!
Pavle Zelić

O Macanovim scenarističkim podvizima smo već pisali: o stripovima za decu i onima za tinejdžere. A šta je sa doveka vernim konzumentima, onima koji su samo naizgled prevazišli adolescenciju, sve dok se ne nađu u intimi svoje sobe ili striparnice? Onima koji hoće akciju i krv i medvediće (!?!). Pa, za njih je sačuvano najbolje.
Misteriozni plaćenik sa dva bambusova štapa u kojima se kriju smrtonosna sečiva. Ozloglašen ili (straho)poštovan stranac sa jednim slepim okom za koje se priča da vidi budućnost i ko zna šta još. Mučena duša opterećena senima mrtvih prijatelja i neprijatelja.

Nije. Za. Decu.
Ako Sergej ima direktan uzor u svetskom stripu, to je ultrakul Usagi Yojimbo, japanski zec ronin, i njegov svet antropomorfnih junaka, mada sam autor ima mnogo zanimljiviju priču o svemu tome.
Ono što Sergeja čini drugačijim, a možda i jedinstvenim, jeste svet u kojem postoje i petoprsti, odnosno pravi ljudi, koji su proganjana rasa iz zasada nepoznatih razloga (čak ih se i Sergej gadi ali i za to postoji razlog). Visoko religiozni četvoroprsti, tj. sve ostale vrste životinja, zbog njihove različitosti ih prikivaju na krstove! Sam verski podtekst je jako prisutan i biće više nego zanimljivo videti šta je Macan naumio sa ovim.
Drugo, ne zna se da li je u pitanju postapokaliptični ili fentezi svet (podjednako su zastupljeni i mačevi i lugeri) a neretko se skrene na neobičan kolosek (fudbalska utakmica koja malo asocira na scenu „Zvaću decu“). A crtež? Macan jednostavno isuviše dobro poznaje strip da bi sebi, čak i kao „ograničenom“ crtaču, dozvolio greške. Od prve epizode je konzistentan, čak samouvereno dosledan u tom pogledu, a i ako ne ume nešto da nacrta (a teško je ubosti šta bi to bilo), bogato to nadoknađuje osobenim stilom.
Macanovi zečevi, mačke i kučići su maltene diznijevski slatki, samo da bi se u sledećem kadru, sa dve linije podočnjaka i izrazom koji Šilja nikad ne bi umeo da izvede, pretvorili u groteskne parodije svoje pređašnje slatkoće. Da ne pominjemo da se rasprave rešavaju odsecanjem ušiju i kuršumima upućenim kroz lobanju... Svaka akcija ima svoj logičan, mada time ne manje iznenađujući produžetak, a likovi po najboljem principu priče i pričanja rastu i evoluiraju kako čitalac saznaje više o njima.
Sergej se prvi put pojavio pred čitaocima 1999. kada je u prvom broju kratkovečne Striporame objavljena prva kratka priča Kraljevstvo slijepih. Inače, ova prva epizoda je nacrtana jos 1993, a do '96. su nastale ukupno četiri epizode "ranog" Sergeja i one su sada sakupljene u albumu Stare priče. Ciglo deceniju kasnije Sergej nastavlja sa redovnim izlaženjem na posebnoj internet-stranici Strip vesti Zlatka Milenkovića, da bi se istovremeno našao ponovo i na papiru, u Mister Mačak magazinu, i najzad, od 2008. godine, u sopstvenim sveskama Sergej stripa.
Da li se isplati izdavati strip koji se može isto tako lepo čitati i preko neta? Izdavač kaže da se isplati, a pravi fanovi će reći da se nijedan strip ne može zaista čitati na ekranu. Nedostaje tekstura papira, miris lepka, bonus materijali, a i ne može se nositi u WC! Uz to, Sergeja prodaje i redovnost, taj najslađi od svih automatskih podsetnika u glavi koji nam kaže da je opet to doba meseca (ili dvomesečja u Sergejevom slučaju) kada nam izlazi omiljeni strip (ili muški magazin). Znamo da će ove godine taj ritam održavati dva najveća tvrdoglavca u ovdašnjem stripu, sâm Macan i nedokazani izdavač najlepših strip svezaka sa ove strane Atlantika Dejan Đoković Dekara, čiji Lavirint stoji iza Sergeja.

Dakle, udahnite duboko: sedam ciklusa, trideset brojeva, četiri godine izlaženja i okruglo petsto stranica glavne priče. I još nešto: neće biti trejdova.
Od trećeg broja, u sveskama se objavljuju i priče koje nemaju veze sa glavnim tokom. I to nisu neke egzibicije. Autori su ekipa koja se u nedostatku boljeg izraza loži na Sergeja, i uz Macanov blagoslov i konsultacije da se ne bi preklopili s nekim delom priče ili predistorije furaju potpuno svoj fazon. Počelo je od poziva autorima na Macanovom blogu da se okušaju na Sergeju, a kako će se završiti niko ne zna. Jasno je samo da će centralnu priču i pomenutih magičnih 500 tabli napisati i nacrtati jedan čovek. Sve ostalo je čist ćar, kako za čitaoce tako i za autora.
NAPOMENA:
Da bi vaš komentar bio objavljen potrebno je da bude vezan za sadržinu teksta, odnosno da predstavlja mišljenje o objavljenom tekstu.
Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare, kao ni one čijim bi se objavljivanjem prekršio Zakon o javnom informisanju.
Ukoliko nam u komentaru ukažete na činjeničnu, gramatičku, slovnu, tehničku i sl. grešku, bićemo vam zahvalni i prosledićemo informaciju odgovornima u redakciji, ali taj komentar nećemo objaviti.
Reagovanje na objavljene komentare nije izričito zabranjeno, ali smatramo da je za interakciju te vrste praktičniji forum.
Komentare koji se tiču uređivačke politike nećemo objavljivati, sve predloge (i zamerke, pohvale...) koje imate možete nam poslati e-mailom.
Izdavačka kuća Veseli četvrtak povukla je riskantan potez na domaćem tržištu, objavljujući dva stripa nastala na osnovu klasičnih pripovedaka Viktora Igoa i Franca Kafke
Nepunih 40 godina posle originalnog objavljivanja, možemo da uživamo u preciznim studijama tela u akciji i grafičkom egzibiconizmu u prikazima prirode u neponovljivom remek delu medijuma koji je tada bio tek strip, a danas je spakovan u luksuzna izdanja i prodaje se, sasvim zasluženo, kao umetnost