popboks
Albumi | 12.01.2010. Bristolski noise duo na drugom studijskom albumu pokazuje da hvalospevi od pre dve godine nisu bili plod slučajnosti
Vladimir Ninčić

![]()
Za nekoga su zvuci koje stvaraju Fuck Buttons ništa drugo do uvrtanje dugmića na skupocenim fliperima koje je svako od nas u stanju da izvede s pola mozga, dok bi drone puritanci mogli da ih okarakterišu kao drone za one koji ni ne znaju šta je to, a vole da se hvale kako u njemu uživaju.

Ipak, Andrew Hung i Benjamin John Power savršeno dobro znaju šta rade i priznanja koja su pre dve godine pobrali za odličan debi Street Horrrsing i ogroman hajp koji ih je okruživao nisu ih sputali u uspešnom nastavku jedinstvene sonične odiseje.
Poput njihovih zemljaka Seana Bootha i Roba Browna, koji preko 20 godina istražuju najrazličitije kornere elektronskog kosmosa u instituciji Autechre, Fuck Buttons takođe umeju da šokiraju bujnošću tonova i neobičnim smislom za ritam, ali njihova izražajna umetnost se pre svega ogleda u briljantnim kompozicijama, čiji repetitivni sklopovi stvaraju neopisivi apokaliptični ugođaj.
Na aktuelnom izdanju Britanci nastavljaju da inkorporiraju izgrebani noise u deformisane techno strukture, ali njihova sazvučja ovoga puta nisu toliko prevučena abrazivnim i sintetičkim teksturama, već u dobrom delu odišu bliskošću i toplinom koja ih čini dodatno primamljivim.
Galopirajuća The Lisbon Maru i centralni ep Olympians su do te mere prijemčivi da zvuče kao čudesna kolaboracija škotskih post-rockera Mogwai iz najbolje (rane) faze i novog Animal Collectivea, dok se uvodna Surf Solar pod patronatom producenta albuma i poznatog DJ-a Andrewa Weatheralla pretvara u podijumsku himnu kalibra Screamadelice, za čiji je legendarni status njegova zasluga nezanemarljiva.
Fuck Buttons su uspeli da naprave ploču koja balansira između vrlina koje su obeležile njihov debi i novog, zrelijeg načina komponovanja, koji uključuje snažnije melodije i promišljenije figure, pretvorivši tako svoju lepu buku u euforičan i emocijama nabijen bučni pop.
Zadržavši inventivnost prvenca, ali u isto vreme proširivši krug potencijalnih poklonika i van već širokog dijapazona Boredoms – Aphex Twin, bristolski dvojac je u tek svršenoj godini prikazao viziju elektronske muzike koja se u periodu koji sledi može pretvoriti u nešto zaista monstruozno.
Audio:
NAPOMENA:
Da bi vaš komentar bio objavljen potrebno je da bude vezan za sadržinu teksta, odnosno da predstavlja mišljenje o objavljenom tekstu.
Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare, kao ni one čijim bi se objavljivanjem prekršio Zakon o javnom informisanju.
Ukoliko nam u komentaru ukažete na činjeničnu, gramatičku, slovnu, tehničku i sl. grešku, bićemo vam zahvalni i prosledićemo informaciju odgovornima u redakciji, ali taj komentar nećemo objaviti.
Reagovanje na objavljene komentare nije izričito zabranjeno, ali smatramo da je za interakciju te vrste praktičniji forum.
Komentare koji se tiču uređivačke politike nećemo objavljivati, sve predloge (i zamerke, pohvale...) koje imate možete nam poslati e-mailom.
(WARP)
Na trenutke je zabavan i razigran, na trenutke tmuran i neubedljiv, dok svega par trenutaka može da ponose epitet "blistavi"
Ovo je samo raskošna pop muzika kakvom se izgleda skoro više niko ne bavi
(Polydor)
Klaxons su izazvali sami sebe na dvoboj, ali nije sigurno ko je odneo pobedu