Romantična noise mašina

Foto: Marta Baradić

Mesto: Veliki pogon Tvornice, Zagreb
Datum: 16. februar 2013.

Osim što se Zagreb jedini u regiji našao na popisu europskih koncerata, a mnogima su doživljaj jedinog dosadašnjeg gostovanja Dinosaur Jr.-a, onog 2009. godine u Boogaloou u Zagrebu, zasjenili katastrofalni tehnički uvjeti, ne čudi pun Veliki Pogon Tvornice, odnosno preko tisuću duša u publici - koja je pak vrlo heterogena u svakom smislu, uz, na sreću, uvijek prisutne, neke nove, najmlađe, imidžom dosljedne generacije obožavatelja u prvom redu. Iznenađenja nije bilo, koncept koncerta već poznat, otprilike sat i pol u minutu točne svirke, jedan bis, ovog puta, zahvaljujući odličnom ozvučenju, zvuk besprijekoran. U ulozi predgrupe našao se zagrebačkoj publici već poznat Chris Brokaw, svojim one man bluesom stvorivši pravi klupski ugođaj dok se tražio najbolji položaj za ono što je slijedilo.

Prepoznatljivo nenametljivi, J Masics, Lou Barlow i Murph smjestili su se na pozornici čija su scenografija tek "zidovi" zvučnika i pojačala. I tada kreće taj specifičan Dinosaur Jr.-ovski sukob mekog i snenog Mascisova mrmljajućeg, prigušenog vokala, zastrašujuće glasne gitare s nabrijanim feedbackom, distorzijom i wah-wahom, masivnih, rifova, višeminutnih, nevjerojatno melodičnih i skladnih solaža  te ritam sekcije koja nosi sve pred sobom. Upravo ta suprotstavljenost glazbenih citata učinila ih je poznatima, klasični rock '70-ih, tople pop melodije, energija hardcore punka i noise-rocka kombinacija je kojom danas majstorski vladaju.

Prije svega oni otpočetka stvaraju dobru umjetnost, u, moglo bi se, kunsthistoričarskim rječnikom reći, arte povera stilu. Stvaranje kvalitete ni od čega, u glazbenom smislu, konkretno, kroz galamu, neotesani, noise zvuk. Iako J-eva pedala izgleda kao space shuttle, tehnička pitanja bendu dobrih muzičara vrhunske poetičnosti nisu presudna. Unatoč svemu nabrojanom, atmosfera u koju vas Dinousar Jr. uvlače topla je i pozitivna. Nisu pop, ali su istovremeno romantični, te nikako, za jedne noise, alter rockere, agresivni. J donosi frenetične, sirove rifove vječno se njišući kao da je gitara dijete u zibaljki a ne noise mašina, Barlow mahnito lupa po vratu basa, Murphov bubanj čisti je hc punk. Turnejom promoviraju već spomenuti album objavljen u rujnu prošle godine, i iako publika prepoznaje i dobro reagira na nekoliko novih pjesama, s kojima su i otvorili koncert, one zasad ipak čine nezamjetan dio setliste. Pogotovo pored hitova, sad već evergreena poput Feel The Pain, Watch The Corners, Freak Scene… kad publika u transu oponaša J-evo ritualno njihanje. Koncert su završili svojom slavnom obradom Just Like Heaven benda The Cure, a uz ranije izvedenu Training Ground, Deep Wounda, još jednom podsjećajući čega je sve njihov zvuk mješavina. Ima tu prizvuka nostalgije, zvuk, način i atmosfera kojom u sjećanju ili pričama odzvanjaju '90-e, no koncert Dinosaur Jr.-a nipošto nije nostalgično okupljanje, reunion ni obožavatelja ni glazbenika. Oni i dalje stvaraju glazbu, nije to puka objava albuma. Upravo zato što i najnoviji, predstavljeni album I Bet On The Sky nije deja vu.

Ono što su koncertom uspjeli prenijeti je da neka druga, dobra, glazba postoji, često tek takozvana, a kod Dinosaur Jr. prava i sadržajna, alternativa, a to je uvijek subverzivno.