Kako je bio rokenrol - Branko Vukojević: Izabrani tekstovi 1975-1991

Kako je bio rokenrol - Branko Vukojević: Izabrani tekstovi 1975-1991

o branku

Kontakt i razgovori sa Brankom bili su inspiracija koja je trajala godinama i svakako su bili značajni za usmeravanje mojih aktivnosti. Imao je izvanredan talenat da podstiče, da pruži podršku, što je veličina koju možete istinski da razumete tek kada vreme iscuri.
Saša Rakezić alias Aleksandar Zograf

Inteligentan i beskompromisan. Oštre estetike i razoružavajućeg osmeha. Vidim ga i danas sasvim jasno, iza vremena...
Slobodan Konjović

Ne sjećam se gdje smo se upoznali ni kad smo se posljednji put vidjeli. Sve između ostalo je u nizu susreta koji su nas od kolega brzo učinili prijateljima. Kod Branka mi se najviše sviđalo što je bio pristojan, pametan, pomalo naivan poput mene i neukorijenjen u sredinu iz koje je zauvijek otišao. Fotografirao sam ga u svojoj kaubojskoj odori i upravo ga takvog želim zadržati u sjećanju.
Dražen Vrdoljak

Branku dugujem "inicijaciju", ulazak u svet misterija pop kulture, u koji me je uveo pružanjem šanse da radim u Džuboksu onda kada to moji tekstovi nisu objektivno zasluživali. On je bio i jedini čovek koji me je pitao: "Šta čitaš ovih dana?" Putevi su nam se ukrštali deset godina - Džuboks , Kinoteka, dramaturgija - i za mene je bio poput starijeg brata od kojeg sam prilikom svakog susreta ili njegovog pročitanog teksta puno naučio.
Saša Radojević

Zabavljalo ga je da stavi prst na moj rever i upita: "Šta ti je ovo?". Ja bih uvek sagla glavu i bila uštinuta za nos. Nikada se nije dogodilo da mu taj štos sa mnom ne uspe.
Biljana Maksić

Branko je posedovao onaj fini i izuzetno redak balans osobina koji osim posebnih ljudi imaju još samo neka posebna alkoholna pića (recimo, najbolji malt whiskyji) - posedovao je bistrinu, toplinu, mudrost, ali mu je iz očiju uvek vrcao onaj neugasivi dečački plam. I još nešto: od selesije ex-yu rock-kritičara, novinara, urednika i (samozvanih) mesija, Branko je bio jedan od retkih (mogu se izbrojati na prste jedne ruke) koji su zaista čuli muziku.
Vladimir Divljan

Ako prihvatimo konstataciju da se kritičari dijele na popularizatore, praktičare i inovatore, upravo se nameće procjena kako je Branko Vukojević bio izraziti inovator. Njega nisu osobito interesirale top liste ni domaće niti strane (srednja struja zanimala ga je dok nas nije oplakivala), pa čak ni stroga razgraničenja između rock glazbe i drugih područja srodnih interesa, da bi konačno svoju istinsku vokaciju potvrdio tek kao scenarist filma Kako je propao rokenrol. Osobno ga pamtim kao jednog od najdražih prijatelja i jednog od ponajvećih profesionalnih poticaja. Nažalost, Branko je bio sretno dijete nesretne sudbine.
Darko Glavan

Dopadali su mi se Brankovi tekstovi u Džuboksu, vodećem štivu moje mladosti, kao i Rock Tribine u SKC-u, koje su on i Moma Rajin držali, (a čije će mi vođenje kasnije omogućiti Nebojša Pajkić) i bio sam jako zadovoljan što baš Branko radi intervju sa mnom u vreme Šarla. On je vrlo dobro shvatao sve što sam mu ja pričao i saradnjom na scenariju Doživljaja Zelenog Zuba (zajedno sa Goranom Gajićem) za film Kako je propao rokenrol ustoličili smo naše kreativno druženje. Ono se nastavilo i produbilo u Londonu tokom devedesetih, kada mi je bezbroj puta pomogao, prenoseći mi kompjutersko znanje, pedagoški shvatajući nedoumice nekog ko je u osnovi tvrdoglavo protiv kompjutera, a kome je to istovremeno preko potrebno, a što je sve bilo začinjeno Brankovim nadasve duhovitim i preciznim komentarima o situaciji u kojoj se svi nalazimo... Apsolutno jedinstven, dečačkog osmeha, Branko je sa lakoćom, u potpunosti, uvek razumeo o čemu se, ustvari, radi...
Koja

Iako otvoreno pokazivanje osećanja nije spadalo u njegove omiljene forme ponašanja, Branko je teško uspevao da sakrije zadovoljstvo zbog pravovremenog prepoznavanja i odgovarajućeg vrednovanja dobrih stvari u „Džuboksu“. Jednom smo, što sam doživeo kao posebnu privilegiju, ostali sami da brojimo glasove za godišnji izbor. Završio je prebrojavanje u kategoriji najboljeg albuma i uzviknuo „Šarlo!“ sa takvom radošću da je svet za trenutak – da ostanemo na Šarlovoj teritoriji – postao bistriji.
Aleksandar Žikić

Samo čekanje je njegovo najveće delo... Čovek spoznaje i čovek kreacije, inspirativan i ograničavajući, u stalnom čekanju nečeg savršenog. Jedan dualizam koji je bio redak, sopstveni najžešći kritičar... Usput je imao ogroman uticaj na svoje okruženje. Svedoci koji njegovo delo sada iščitavaju prepoznaće stvari koje je on odavno prepoznao i tako jednostavno predočavao svom okruženju.... onima koje je poznavao i najširem auditorijumu. Da je samo manje znao, sigurno bi više stvorio... znanje ga je sputavalo jer je njegova samokritičnost bila bezgranična.
Petar Jakonić

na vrh strane