Zvučni rukopis Mounatain Goatsa mogao biti zanimljiv u jeku lo-fi histerije sredinom 90-ih, ali da je sredinom ovih nultih godina, kada Devdenda Banhart ili Sufjan Stevens rade te iste stvari - samo bolje, album kao Get lonely zamoran, ravan i neuzbudljiv
Kada je krajem 2004. godine lo-fi oficir John Darnielle na svom blogu
lastplanetojakarta postavio tekst o najboljim albumima te godine, označio je sve liste na kojima se u isto vrijeme nalaze
Dizzee Rascal i
Joanna Newsom kao
bullshit. Ti svijetovi, tvrdio je Darnielle, nespojivi su. Situacija je ili-ili. Ništa između, nikakav kompromis.
Darnielle, jedini stalni član postave
Mountain Goats, kroz koji je prošla gomila muzičara, između njih dvoje izabrao je Dizzeea Rascala. Iako bi se zbog pripadnosti različitim žanrovima moglo zaključiti suprotno, ono što veže Darniellea i Rascala je direktnost tekstova, iskaz ogoljenog iskustva, te pripovjedačka dovitljivost i humor.
Ipak, Rascalova direktnost lijepo se rimuje s njegovim bijesom, ali Darniellova nikako ne ide sa očajem koji je na posljednjem albumu Get lonely sveprožimajući. Od čovjeka koji organizuje svoje cikluse pjesama (Going to…, Songs for… i Alpha), te gradi cijeli jedan album (Tallahassee) kao priču u bračnom paru koji pokušava da spase svoj brak tako što se seli na Floridu, znači od nekoga ko poklanja mnogo pažnje, rada i vremena tekstovima, mogli bi se očekivati bar pristojni stihovi.
Stihovi Mountain Gotsa na
Get lonely, međutim, daleko su od ubedljivih. Izraubovane metafore, klišeizirane situacije i uobičajeni postupci. Za svaki pogođen stih poput “I looked down on my hands like they were mirrors” (iz
New Monster Avenue) postoje cijele pjesme kao što je
Half dead. Sve sa refrenom “can’t get you/out of my head/lost without you/half dead” ili “I sang song to myself/didn’t have any words”, tekst te pjesme komotno bi se mogao naći u singlu
Coldplaya ili
Keanea.
Darnielleova iskrenost u oslikavanju osjećanja koja su ga zadesila nakon što ga je ostavila djevojka (o čemu govore tekstovi na Get lonely) dirljiva je, ali ne i nešto više, nešto drugo.
Ni sa zvucima stvari nisu mnogo bolje. Insistira na akustičnoj gitari i napaćenom muškom glasu, na kojima su Mountain Goats gradili karijeru dugu 15 godina i 14 albuma + rane kasete snimljene u kućnoj radinosti. Za takvu vokalno-instrumentalnu formulu ne može se reći da je naročito originalna. Strategije oneobičavanja i uvođenje drugačijih instrumenata od akustične gitare djeluju primitivno u vremenu kada
Sufjan Stevens pravi albume poput
Illinois.
Get lonely ima jednu pjesmu koja posjeduje nježnost i bogatstvo Joanne Newsom, koju je Darnielle zanemario u korist Dizzeea Rascala. Song for Lonely Giants (iz ciklusa Songs for...) na početku zalije slušaoce udaljenim klavirom, ali što dalje odmiče, gitara i klavir prelaze iz sukoba u igru, dok Darnielleov izlomljeni glas pjeva “solitary scales… rose like balloons”. Zbog tog trenutka, vrijedilo je krčiti put kroz ostatak Get lonely.
Komentari
Trenutno nema komentara.
Morate biti prijavljeni da biste komentarisali tekstove.