Kako je bio rokenrol - Branko Vukojević: Izabrani tekstovi 1975-1991

Kako je bio rokenrol - Branko Vukojević: Izabrani tekstovi 1975-1991

Pogovori

Pogovor Nebojše Pajkića

Branko

S Brankom me je upoznao Moma Rajin. Bila je to jedna od mojih tipičnih novčanih dubioza. Nisam imao od koga da posudim novac koji bi pokrio moje nekontrolisane troškove. Moma je doveo jednog dečaka čija je mladolikost za mene bila apsolutno zbunjujuća. Iako me prvi put vidi u životu Branko mi je posudio novac čiji se iznos kretao oko mojih godišnjih prihoda. To je bilo negde oko onog perioda koji je simbolisalo amputiranje Titove noge. U svakom slučaju u doba strahovlade tzv. “Dva predsedništva”. Od tada pa do Miloševićevog dolaska na vlast i njegove krvave avanture koja će Brankov rodni Skradin, gde smo onomad jeli cipole, mušlje na gradele i pili vino, pretvoriti u inostranstvo, dakle celu jednu nepravilnu deceniju mi smo se družili bez prestanka. Branko mi je najpre bio urednik u Džuboksu , jedinim srpskim novinama koje nisu obeležile Titov kraj, zatim je bio moj student na dramaturgiji, na kraju, u mojim najtežim trenucima, bio mi je stanodavac. Kroz sve te godine, koje smo proćerdali na konzumiranje viskija i vina, mi smo provodili duge, besane noći, rastajući se obično u zoru ili malo kasnije, čavrljajući, veoma digresivno, na nekoliko tema, u kojima smo imali zapanjujuće bliske stavove. Reč je, uglavnom, bila o rokenrolu (i popularnoj kulturi, uopšte), o sportu (od fudbala do golfa) i umetnosti (od filma do literature, sa ideologijom ispred i iza svega). Ali, zapravo, naša centralna zajednička opsesija su bile konspirološke teme i propratna infrastruktura. Mada sam, kao i svi, bio impresioniran činjenicom da Branko o širokoj lepezi kulturoloških fenomena zna više i poima dublje nego je to dokučivo običnom, natprosečnom smrtniku, kod njega me je naročito impresionirala, naročito me je zbunjivala neobjašnjivo kompetentna i surovo doktrinarna, intrazigentna spremnost da mnoge ljude koji su na javnoj sceni ili tek promaljaju nos na površinu pop-poprišta, apsolutno otpisuje kao potpune ništarije. Na moje zaprepaštenje, na današnjem srpskom bunjištu, gde su uzgine u svoje ruke uzeli najgori od najgorih, u infektivnom koridoru od tzv. establišmenta do tzv. gavermenta, skoro da nema osobe koja nije bila na Brankovoj crnoj listi.

Ako su se njegovi precizni, nepogrešivi stavovi o muzici, filmu, literaturi, slikarstvu, filosofiji, religiji ili geopolitici, mogli objašnjavati njegovom neobjašnjivom erudicijom, superiornom obaveštenošću koja je delimično počivala na opsesivnom praćenju najrecentnije i najelitnije anglosaksonske periodike, njegovo rendgensko evidentiranje termitskih kanala srpskohrvatske političko-policijske ezoterije bilo je fascinirajuće. Što je dublje uranjao u tu dimenziju naše determinacije, Branko je sve više gubio volju da piše. Što je više razumevao, sve je manje osećao potrebu da se iskazuje. Na sreću za srpsku rokenrol publicistiku, on je već bio ispisao najznačajnije tekstove o muzici, čiju minucioznost više nikada niko nije dosegao. O filmu je stigao da napiše malo, ali je samo njegov ogled o Džejmsu Kameronu značajniji od većine kritičarskih opusa ispisivanih decenijama.

Nije stigao da ispiše svoje visprene poglede na omiljene autore, kao što su Hičkok, Ford, Vajlder, Kapra ili Edvards, na čijem je cinizmu vežbao vlastiti senzibilitet, mada bih pre svega voleo da pročitam njegova razmišljanja o piscima poput Grahama Grina, Irvina Šoa ili Le Karea. Ponekad mi se činilo da je on jedini u stanju, kriptografskim umećem, da preuzme konspirološke šifre i prepozna ih u našoj opskurnoj svakodnevici.

Javio mi se iz Londona jedne noći, negde posle Dejtona, između tri i pola četiri, rekao mi je da me zove poslednji put iako zna da se taj razgovor snima. Celi jedan sat, on pijan i ja bunovan, ćaskali smo ni o čemu. Više se nikada nismo ni videli ni čuli. Kada je odlazio iz Beograda, prvi put napuštajući zemlju, rekao mi je, vezujući kravatu koju je uzeo od mene za uspomenu, da ide da se nikada ne vrati. Verovao sam mu na reč, kao što mu verujem i sada. Hoću da kažem da verujem u njegov izbor, bez obzira na to što ne znam da li je odluka bila samo njegova. Pošto nije imao gde da se vrati, pošto nije mogao da ostane tamo gde mu nije mesto, on je otišao... Hrabriji, plemenitiji i bolji od nas, oni koji znaju više, znaju i kada treba da se ide dalje... S Bogom!

na vrh strane




Pogovor Momčila Rajina

Sada i zauvek

Kako god se pisala istorija srpske rokenrol kritike, i ko god to bude radio, ime Branka Vukojevića će zauzimati istaknuto mesto. Ne samo stoga što je on ispisao ogroman broj kritika, recenzija i eseja, već što su ti tekstovi do te mere podigli standard promišljanja na ovu temu da će mu se u godinama koje su usledile malo ko približiti.

Zarobljeni u vremensku kapsulu ti tekstovi rasuti na sada već uveliko požutelim stranicama Džuboksa i Ritma ubedljivo su svedočanstvo raskošnog talenta i bogatog duha. I nije važno da li je on odabrao rokenrol ili je rokenrol pronašao njega, to je bio više nego srećan spoj. Samo povremeni ili površni čitaoci shvatali su ova dva danas kultna magazina kao štampu koja se bavi samo muzikom i filmom. Koliko onima koji su ih stvarali toliko i onima koji su o njima pisali, muzika i filmovi su služili kao medij kroz koji su brusili i saopštavali svoje stavove o svetu i životu. Branko je posedovao tu sposobnost da brže, bolje i preciznije od drugih dešifruje te ponekad ne tako jednostavne poruke.

U današnjem nestabilnom i užurbanom svetu teško je pojmiti da su postojale generacije kojima je bilo važnije da imaju i slušaju novu ploču Boba Dilana, Nila Janga ili Elvisa Kostela nego da jurcaju za garderobom i da se vozikaju novim autom. Ta doza nevinosti i iskrenosti koja je izvirala između redova tih tekstova činila je onu magičnu privlačnost na koju su reagovale desetine hiljada vernih čitalaca. Kada se budu nalazili razlozi zašto te generacije nisu gromoglasnije stupile na scenu devedesetih, dobar deo odgovora treba tražiti u njihovoj beskrajnoj čistoti, gotovo dečjoj otvorenosti i naivnosti. Jer, samo se tako može protumačiti da termini kao što su razumevanje, tolerancija ili povezanost sa svetom za njih nisu ni postojali. Oni su bili deo njihovog bića. Neko bi mogao reći – bili su daleko ispred vremena.

Nažalost, ta vremenska kapsula je probušena pre vremena i sada smo prinuđeni da o svoj toj magiji koju smo tako uporno negovali, govorimo u prošlim vremenima. Za mnoge ovo je kraj detinjstva, a takav završetak je po pravilu bolan, ponekad, nažalost, i ovako tragičan.

Jedan od stalno prisutnih problema ove sredine jeste i taj da svaka generacija koja sazreva i stupa na scenu ima osećaj kako sve mora da čini ispočetka. Taj problem diskontinuiteta nanosi nemerljivu štetu. Zato je, barem kada je rokenrol u pitanju, ova zbirka tekstova izuzetno važna. Ne samo iz osećaja dužnosti i pijeteta prema Branku Vukojeviću, već kao obaveza prema današnjim i budućim generacijama da bi znale ko je i kako krčio staze kojima oni hode. Da bi se osećale sigurnijim, pa samim tim i bogatijim.

na vrh strane