Zadržavajući meru dostojanstva i šarma koja bi bila puna da konferansje-pevač atmosferu nije hladio neinventivnim pričanjem viceva, ponovno okupljeni Lačni Franz je na beogradskom koncertu s lakoćom dosegao izvođačke visine iz kojih puka kompetencija izgleda kao krupniji mrav
Mesto: Studentski kulturni centar
Vreme: 2. decembar
Produkcija: SKC
Dva sata odlične svirke vrhunskih muzičara, greatest hits jedne od stilski najposebnijih yu grupa, koja u ondašnjem kolektivnom rangiranju nikada nije uspela da dobije zasluženo mesto koje su joj propisivale natprosečna autorska i izvođačka snaga. Verovatno zbog, kao i u nizu sličnih primera, nedostatka svesti o vlastitoj autorskoj poziciji, ali to je već neka daleka priča koliko god da bila karakteristična za niz najboljih pop izdanje bivše države.
Otprilike po istom osnovu (ali svakako po različitim dometima) kako se to može reći za njegovog nekadašnjeg be-ge pandana Boru Đorđevića,
Zoran Predin – i danas suviše emotivan da bi bio ciničan i previše emotivac da bi postao kalkulant – svoje generacijsko dilanovsko razočaranje kamuflirao je u mešavinu crnog humora, muškog šovinizma u tolerišućim dozama i šarmantne kafanske želje za obračunom sa Njom (
Čakaj me) ili Njima (
Praslovan).
Kroz sve prethodne faze svog autorskog rada – sa
Lačnim Franzom, ciganskom grupom Šukar, gipsy swing kvartetom Mar Django ili kroz spoj popa, jazza i šansone sa Arsenom Dedićem i potom družinom Orkester Adijo Pamet – ova crna lirska ovca domaće punk generacije (kao deo SHS osovine sa Rundekom i Divljanom) povukla je tu liniju nonšalantno kabaretskog tona koji je oduvek tako lako nalazio utočište u obrascima domaćeg lumperaja.
Zadržavajući meru dostojanstva i šarma koja bi bila puna da konferansje-pevač atmosferu nije hladio neinventivnim pričanjem viceva, ponovno okupljeni Lačni Franz (bez Otoa Rimele) je na beogradskom koncertu s lakoćom dosegao izvođačke visine iz kojih puka kompetencija izgleda kao krupniji mrav. Art-rock u njihovoj sviračko viziji znači veselje: red bluesa, red šansone, red psihodelije. Na tim vrhovima su Praslovan, Ne mi dihat za ovratnik, Naj ti poljub nariše ustnice, Na svoji strani, Čakaj me, Sirene tulijo, Zadnja večerja...
Koncertni revival bolje yu prošlosti se nastavlja i ovakvi ili onakvi pokušaji naplate dugova će trajati, čini se, sve dok se na binu ne popnu najbolji bivši. Azra? Idoli? Na pragu 50-ih i 60-ih mnogi će se, neminovno, suočiti sa potrebom konačne inventure pređenog puta.
Treća Jugoslavija neumitno gradi svoju istoriju. Ako je suditi po nastupu „crni panter sa zelenim očima ponovo u vašem gradu“, kako je glasila Predinova najava, nema nijednog razloga za suprotno.
Komentari
Trenutno nema komentara.
Morate biti prijavljeni da biste komentarisali tekstove.