Sve što smo govorili i radili bilo je spontano i iskreno

Sale Veruda osnivač, gitarista i autor većine pjesama „najvećeg malog benda na ovim prostorima“ nedavno je izjavio da je Tustinom smrću priča o Kud Idijotima završena. Medijski napisi i reakcije armije fanova na Tustinu smrt pokazale su koliko su Kud Idijoti bili važan bend na ovim prostorima. O tome kako danas gleda na 30-godišnju karijeru benda, o svom novom bendu Saša 21 te o još nekim zanimljivim stvarima samo za čitaoce Popboksa govori Sale Veruda.

Nakon što je preminuo Tusta izjavio si da je to i kraj KUD Idijota. Ima li izgleda da fanovi u budućnosti gledaju KUD Idijote?

Nema. Ja sam već dosta puta odgovarao na to pitanje i mislim da sam dosta dobro i sam sebi definirao što je najvažnije, pa mogu i drugima objasniti što se zapravo dogodilo. Tustina dijagnoza obustavila je glazbene aktivnosti benda. Iako smo još neko vrijeme nastupali u reduciranoj trio formaciji to se pokazalo dosta stresnim pa je posljednji nastup te trio formacije bio prošle godine u 5. mjesecu prošle godine na Opatijskim barufama. Nakon toga, što se vidi i po našoj web stranici koja je vjerojatno najgora stranica ikad, više nikakvih glazbenih aktivnosti nije bilo. Sve smo stavili u jednu fazu hibernacije i iščekivali rasplet Tustine situacije. Njegova bolest obustavila je glazbene aktivnosti benda, a njegovom smrću zapravo je obustavljeno i fizičko postojanje benda. Kad sam ja u pitanju, odlučio sam da sigurno neću raditi nikakve reunione, neću tražiti nikakve zamjene i sl. Jednostavno, moram priznati da je ta situacija nadišla moje sposobnosti. Borio sam se do zadnjeg daha, do zadnjeg trena sam bio u rovu. Već smo u Opatiji ostali praktično bez basiste jer je Buco izgubio živce i otišao iz benda. Zamolio sam Kvatrenika da uleti i odradi tih 20 minuta na Barufama nakon čega je bilo jasno da to tako dalje neće moći ići. Ali ako postoji netko tko želi nastaviti, ima licencu i odriješene ruke sa moje strane...i sretno!

Kako ti danas, nakon 30-godišnje karijere, izgleda opus benda?

Dao bih cijelom tom periodu jedan „plus“, koliko velik nije bitno. Bilo je padova i uspona, boljih i lošijih dana, svega i svačega, ali ukupno uzevši mislim da su KUD Idijoti bili jedan dobar i vrijedan bend koji je ostavio nekakav trag. Značaj benda prepustio bih povjesničarima, sociolozima, politolozima i ostalima da to mjere i premjeravaju. Baš zato što mislim da smo zaokružili skoro pa sve što smo imali za reći i trebali zaokružiti, nekako sam danas mirniji, sada kada bend više ne postoji.

Da li je diskografski put od „malih“ pa do „velikih“ izdavača bio uvjetovan djelovanjem benda iz tzv. „glazbene provincije“?

Mi smo išli nekakvom politikom malih, logičnih koraka. Od manjih prema većim, iz nižeg statusa prema višem a da nismo znali kako sve to točno izgleda i kojim putem zapravo treba ići. Malo smo tapkali u mraku, ponekad napravili i neku pogrešku, korak naprijed – dva natrag. Logičan je put bio krenuti od malih formata, tada su to bile singlice, zatim od malog izdavača koji je tada za nas bio itekako velik, mislim ovdje na Borisa Furlana. Pri tome smo stalno učili te kad je došlo vrijeme da se radi prvi pravi veliki album bili smo već zreo bend. S obzirom da je naš prvi veliki studijski album Mi smo ovdje samo zbog para izašao početkom 1990. godine i bio prvi i zadnji album napravljen za savezno tržište, pretpostavljam da je naša karijera mogla ići i uzlaznijom linijom. Na stvari koje su se događale poslije nismo mogli utjecati. Diskografski smo išli dalje, objavljivali albume. Kad su se pojavili diskovi pod utjecajem tog tehnološkog napretka i mi smo prešli na CD-ove. To je nešto što me nije obradovalo jer sam vinilni manijak. Slijedili smo unutarnji puls i pratili situaciju oko nas. Možda ovaj diskografski put nije najbolji za svakoga, ali je u našem slučaju bio logičan.

Zbog intervjua koje ste davali u devedesetima pjesme KUD Idijota bile su zabranjivane u medijima. Koliko je to utjecalo na rad benda?

Sve što smo govorili i radili bilo je spontano i iskreno, meni je to bilo najjednostavnije, bio sam u skladu sa samim sobom. Često me ljudi pitaju da li nam je nešto bilo frka reći ili napraviti, ne, nije mi bilo frka, to mi je bilo prirodno. To je jedan impuls koji sam morao ispoštovati. Bilo bi mi frka da sam npr. svirao za HDZ, što je protiv mojih uvjerenja, e to bi mi bilo teško. Ili glasati za Tuđmana, a njegov sam ljuti politički protivnik. Mi smo se tada ponašali vrlo prirodno... priznajem da je ponekad i nas bilo strah, ali ipak smo, uprkos svemu  govorili i radili ono za što smo mislili da je ispravno.

Nažalost, danas, 20 godina kasnije, pokazuje se da smo često bili u pravu. Nažalost. Tada je to bila gotovo protudržavna djelatnost, a danas se pokazuje da je to jedna osnovna ljudska istina. Koliko se sjećam, od mnogih razmišljanja i stavova koje smo tada izrekli ja nisam odstupio ni danas.

Osim problema na „domaćem terenu“  poznati su i incidenti u Italiji sa karabinjerima i Švicarski incident sa feminstkinjama koje su sprejom išarale golu ženu na tvojoj gitari?

Ta dva događaja imaju i jednu poveznicu. KUD Idijoti nastupili su na festivalu mediteranskih zemalja koji se te 1988. održavao Reggio Calabriji. Festival je trajao tjedan dana te smo zadnjeg dana nastupili uz koparsku grupu Idiogen kao predstavnici SFRJ za rock muziku. Na kraju našeg dijela programa u najboljoj namjeri zasvirali smo Bandieru Rossu misleći jedan odličan nastup garnirati pjesmom koju svi znaju, na obostrano zadovoljstvo. Međutim, dogodilo se nešto sasvim drugo. Pola ljudi odmah je izašlo van držeći se za glavu, druga polovica je prišla bini. U publici su uvijek prisutni polariteti kada se izražavaju neka politička mišljenja. Desničari su otišli, ljevičari su prišli, a tu su se našla i dvojica karabinjera koji su nepozvani krenuli riješiti situaciju. Popeli su se na binu, krenula su naguravanja oko mikrofona, tuča, Tusta ih je gurnuo, pa oni njega, mikrofon je pao u publiku zajedno sa jednim karabinjerom. Na kraju se sve to skupa pretvorilo u diplomatski incident. Koncertu je prisustvovao po službenoj dužnosti Jovan Premeru, tadašnji ataše za kulturu pri ambasadi u Rimu, koji je odmah uložio prosvjednu notu. Poslije se uprava karabinjera ispričavala i tvrdila da su to bila „samoinicijativna“ postupanja pojedinaca. Tek kad smo se vratili kući shvatili smo razmjere događaja, o tome su novine izvještavale u rubrikama 'međunarodne politike'.

Nedugo nakon toga nastupili smo u Bernu u Švicarskoj. Bili smo predgrupa grupi Kortatu koji su bili Baski, a glazbeno su bili mix Clasha i Los Lobosa. Odličan bend. Ja sam tada imao svoju crnu gitaru a na njoj zalijepljenu jednu sisatu curu izrezanu iz nekih naših novina. Iz publike su mi stalno blinkali i upozoravali me da trebam skinuti tu curu te da je to nešto nemoralno. Kako smo završili nastup bilo je jasno da ćemo imati bis a ja sam gitaru ostavio naslonjenu na pojačalo. Taj trenutak su iskoristile dvije cure, popele se na binu i sprejem mi išarale tu curu na gitari. Nakon toga sišle su s bine, zažvalile se i otišle.  Njihova misija bila je završena (smijeh). Najzanimljivije je da su se na tom koncertu zatekla i dvojica Talijana koji su bili i na koncertu u Reggio Calabriji. Nakon koncerta su nam prišli i pitali nas da li uvijek na našim koncertima imamo neke incidente (smijeh). Naravno, nije uvijek bilo tako frkovito, ali da je bilo raznoraznih situacija, je. Nije nam bilo dosadno, haha.

Zašto su bend napustili Fric i Ptica?

To je jedno pitanje na koje nikad do kraja nije razjašnjen odgovor. Reći ću svoje mišljenje zašto su oni otišli. Mislim da je njima bilo previše kilometara, previše posla i svega u vezi benda, a možda premalo honorara, možda premalo naslovnih stranica, možda premalo prisutnosti u medijima. Plus jedan sve niži nivo međusobne ljubavi. Dogodi se to, i muž i žena su u braku pa ljubav pukne nakon pet, deset ili petnaest godina. Sve to skupa stvorilo je jedno okruženje iz kojeg su oni očito htjeli izaći. Moje mišljenje je da je ta međusobna ljubav bila najvažniji faktor. Ovo sve drugo bilo je manje bitno, ne kažem da je bilo potpuno nebitno, ali je bilo manje bitno. To sam mislio onda, to mislim i danas. Iako oni navode glazbene razloge ja mislim da nikakvi glazbeni razlozi nisu bili najvažniji. Zašto tako mislim? Ja sam se i dalje nastavio baviti glazbom a oni su se prešli u medije. Radio, televizija, novine, danas Internet odnosno portal i neki mali pokušaj glazbe kroz Ex-Pistolse, a tamo ih je čekalo isto što i u KUD-u Idijoti. Kilometri, nastupi, mali honorari itd. i u principu su se tada iz toga vrlo brzo povukli. Nastavili su raditi ono što ih je u jednom trenutku više zanimalo. Oni su iz benda otišli 1999. a već 1996/97 su se počele pokazivati njihove aspiracije prema medijima - za razliku od mene. Ja ne trčim na naslovnice niti pred kamere, oni to ipak vole više od mene. Mislim da je tu bio početak nekog kraja. Možda bi i psiholog ovdje imao što analizirati i što reći, ali pustimo to. To je neko moje mišljenje: najveći razlog razlaza je sve manje razumijevanja i ljubavi među nama.

S njihovim odlaskom praktično je prestala i diskografska aktivnost Kud Idijota?

Kada se pogledaju puke činjenice to je točno. Cijelu karijeru KUD Idijota rasporedio sam u tri trećine. Prva od '81. do '85. godine koja je jedna faza inkubacije i traženja. U tom periodu je puno ljudi prošlo kroz bend. Na lokalnom nivou mislim da nema muzičara sa kojim ja tada nisam pokušao svirati i dobiti ga za jednu stalnu postavu u Idijotima. Stabilna postava koja je formirana '85. dolaskom Tuste, Ptice i Frica radila je do '99. U tih je 14 godina najviše toga snimljeno da bi '99. došlo do promjene ritam sekcije. Na neki način se vratio originalni član i zajedno sa mnom utemeljitelj KUD-a Idijoti, Bucolini na basu, pridružio nam se Dejo koji je fan Idijota i stilski odlično upada na mjesto bubnjara. Ta postava trajala je sljedećih 12 godina.

Kada rasporedim to u te trećine, prva je trećina bila faza inkubacije, druga je bila dikografski najplodnija, a treću bih ocijenio kao koncertno najplodniju. Za mnoge ljude to možda nije bitno, no meni jeste jer bend ili svira ili nastupa ili putuje, uglavnom neku glazbenu aktivnost ima. Dosta sam razmišljao o tome zašto je ta zadnja trećina bila diskografski najsiromašnija. Jedan od razloga je sigurno i taj što su dolazak Bucolinija i Deje u bend mnogi ocijenili negativnim, a to mi je dalo dodatnog posla. Fanove je to šokiralo, bendu se razbila o glavu ta dugovječnost i stabilnost jedne postave (Tusta, Sale Veruda, Fric, Ptica). Do tada smo nas četvorica svojim izgledom i našim fotkama mnogima funkcionirali poput logotipa. Nije trebalo pisati ništa, znalo se da su to KUD Idijoti. No logotip se promijenio i slijedeće dvije godine sam se uglavnom trudio da bih dokazao, ne sebi, ja sam to znao, već drugima - da ovaj bend može funkcionirati i u drugačijoj postavi. To se pokazalo točnim, a pokazalo se i da je možda najveće koncerte odsvirala ova posljednja postava kao npr. nekoliko puta Exit, velike koncerte u Makedoniji i Srbiji itd. Po prvi puta smo sa ovom postavom bili na nekim udaljenim destinacijama. Silne hiljade kilometara smo napravili. Priznajem da je diskografski najsiromašnija ta zadnja trećina, ali uz to što me dvije godine stajalo truda da dokažem da bend može funkcionirati i u drugačijoj postavi, kada smo 2001. snimili album sa tom novom ekipom, još dvije godine je trebalo da dokažem da je to dobra ploča i da ova postava može nastaviti snimati i svirati. Malo po malo tek tamo 2004-2005. neke pjesme sa Remek djela postale su standardni dio koncertnog programa, sporo je to išlo.

Daljnji razvoj događaja doveo je do toga da su se stvari u diskografskoj industriji promijenile te da mene ništa od toga nije stimuliralo da napravim ploču. Ipak, komponirao sam i KUD Idijoti su na koncertima svirali nove pjesme koje nisu objavljene. Na internetu se mogu naći snimke pjesama koje mi sviramo a da one fizički nisu zabilježene na nosačima zvuka. Ta zadnja postava je započela snimanje albuma koji se trebao zvati i vjerojatno će se zvati Zbogom, Istro. Glazbene baze su snimljene u potpunosti. Tusta je počeo snimati vokale i negdje na pola puta je stao, ne zato što nije htio ili znao pjevati, nego ja jednostavno nisam završio neke tekstove. Nakon toga se Tusta razbolio i taj je album ostao nedovršen. Nedavno sam u studiju Partyzan preslušao taj materijal i mogu reći da je 4-5 pjesama u potpunosti gotovo, neke su do pola gotove, a kod ostatka materijala se dvoumim da li da ga ja otpjevam (jer sam i ranije na nekim pločama pjevao) ili da smiksamo samo tih 5 pjesama koje je Tusta otpjevao pa da to objavimo kao nekakav In memoriam. Zbog nedostatka vremena pustili smo tu odluku za ovu godinu, ali se u svakom slučaju taj materijal može očekivati.

I dalje si aktivan na pozornici sa svojim bendom Saša 21 koji nije nov nego postoji već neko vrijeme. Kakvi su planovi?

Kod mene ništa nije novo. Čak i kad su KUD Idijoti u onoj svojoj najaktivnijoj fazi objavljivali ploče to su uglavnom uvijek bile stare pjesme. Kad nešto napišem pa dok to objavim, prođe neko vrijeme. Tako da i Saša 21 postoji od 2003. godine kada je tadašnji basista KUD-a Idijioti Bucolini bio je na operaciji kičme. Ja sam to vrijeme iskoristio da sa drugim ljudima snimim neke svoje zaostale pjesme, međutim dogodilo se da se Bucolini relativno brzo vratio u bend te sam ja automatski projekt Saša 21 stavio sa strane. Međutim, nikad nisam odustao od objavljivanja tog svog solo albuma, s time što je isključivi i moj jedini cilj bio objaviti taj album na vinilu. Ja sam se tom materijalu  u zadnjih par godina s vremena na vrijeme vraćao, preslušavao ga, pokušavao popraviti mix, da bih se unatrag godinu dana još više aktivirao oko toga. Na neki način sve se vrtilo oko Tuste, pa i Saša 21. Da ne zvuči grubo, Tusta je svojom smrću razriješio tu situaciju. KUD Idijote smo upokojili, ja sam aktivirao svoj projekt Saša 21. Dignuo sam ga na nivo svoje osnovne glazbene orijentacije. Dalje ako budem radio, a hoću, radim kao Saša 21. Trenutno smo u trio formaciji, uz Kvaternika na basu i Pitzeka na bubnjevima ja sviram i pjevam. Završavamo zaostali materijal koji je 2004. godine u potpunosti snimljen, ali do danas nije objavljen. Prošle godine smo imali desetak nastupa, između ostalog svirali smo u Kopru, Labinu, Poreču, Karlovcu, Zagrebu, nekoliko nastupa u Puli, a bili smo i predgrupa Hladnom Pivu na pulskom Kaštelu. Svirali smo na Koncertu Godine 22.12. u Novom Sadu, dan ranije u Beogradu... Koncertno sam aktivan, kalendar se puni. Sa Sašom sam krenuo od nule i moja čvrsta odluka je da sviram isključivo novi program, nove pjesme i da ne posežem u prethodni autorski opus. Praktično smo na nivou demo benda koji starta od nule. Imam iskustvo, ali ne očekujem nikakve privilegije na račun minulog rada. Niti to tražim. Imam novi program, znam kako to ide, činjenica da sam do nedavno bio član Idijota može pomoći ali i odmoći. Do sada su reakcije dobre, atmosfera na koncertima je dobra iako još uvijek nemamo „hit“ koji bi publika mogla vezati uz ovaj bend. Ovih dana završili smo promo DVD sa spotom za pjesmu Vesna 2. Vidjeti ćemo kako će publika i mediji reagirati, a ustvari već znam kako publika reagira. Iz prve su svi skeptični, podozrivi, ali mnogi, a naročito oni koji su preslušali materijal, daju pozitivnu ocjenu. Boris Furlan (dugogodišnji izdavač KUD Idijota) koji je uvijek iskren u svojim zapažanjima, nakon što je više puta preslušao materijal Saše 21 rekao je otprilike ovako: da je ovo otpjevao Tusta, a odsvirali Idijoti ovo bi bio možda najbolji album KUD-a ikad (smijeh).

U knjizi Sedma republika Ante Perković piše o zajedničkom nadnacionalnom kulturnom prostoru u bivšoj državi. Da li on i danas postoji bar u tragovima?

Nisam, na žalost, još uvijek pročitao knjigu, a namjeravam, jer sam čitao odlične kritike. Na jedan čudan način sjeme te Sedme republike nije zatrto. Posječene su grane, ispiljena debla, ali nešto u tom korijenu meni se čini da je ostalo i neke mladice se sad javljaju. Prije svega možemo o tome pričati i na nivou šunda. Cajke se slušaju i tu i tamo. To razumijevanje postoji i nemojmo ga zanemariti. Uz tu silnu vodu koja šiba tamo i amo, naravno da dođe i mulja i otpalog  granja i lišća i svega i svačega, ali ta voda donese nešto vrijedno i dobro. Koliko ja vidim, ovi stariji naraštaji koji su ostali normalni usprkos ovih zlih dvadesetak godina, uspjeli su neke vrijednosti prenijeti na mlađe. Ja to vidim u pristupu mlađih ljudi. Puno njih ništa ne znaju o Jugoslaviji niti ih zanima, ali sreo sam određeni broj ljudi koje taj prostor itekako zanima i kojima je to jedna riznica raznoraznih i svakojakih blaga iz kojih danas oni čeprkaju nevjerojatne stvari. Čini se zbog toga što takvih ljudi ima da sjeme Sedme republike i dalje živi.

Pratiš li ex- Yu scenu i da li ti se svidio neki novi bend?

Jako mi se sviđaju bendovi sa osječke scene (koji su relativno novi), a to su  Grupa tvog života i Gužva u šesnaestercu koji eto postoje više od 15 godina. Nešto što nije moj fah a sa njima smo par puta svirali na festivalima i uvijek su mi se jako svidjeli su Elemental.  Dakle, ako je nešto odležalo i pokazalo se da je dobro nije bitno da li je prošlo 5, 10 ili 15 godina. Sa lokalne scene iz Pule jako su mi se svidjeli Barakude koji više na žalost ne postoje. Zatim Pasi iz Rijeke koji su se razvili od malog u dobar bend čiji su tekstovi politički besprijekorno točni, no imaju falinku da se od njih ipak ne „naježim“. Superhiks iz Makedonije su mi se činili dobri no kad sam ih gledao uživo nisu me oborili s nogu. Na Art&Musicu su bili Repetitori koje je Tusta jako volio, ali mene nisu oduševili. Eto, izgleda da sam jako izbirljiv ili imam visoke kriterije, haha.

Omiljeni rock album svih vremena sa ex-Yu prostora?

Nije nikakva tajna da sam ja bio, a i danas sam, veliki fan Bijelog dugmeta što mnogima ide na živce. Ja sam bio klinac, osnovnoškolac i tada u to doba takvi bendovi na tebe ostave utisak. Ja to ne mogu izbrisati ni dan danas. Nedavno sam preslušao sve albume Bijelog Dugmeta od početka do kraja i nekako mi se čini da sam ih ipak malo precijenio. Svejedno, Bregović ima briljantnih momenata i dalje tvrdim da je to jedan od najboljih autora u SFRJ ikad. Spomenuti ću i Pankrte čiji cijeli opus jako volim. A ako baš moram izdvojiti jednu ploču onda je to drugi ili treći album Bijelog dugmeta. Možda je to više stvar emocionalnog trenutka u trenutku prvog slušanja nego same kvalitete ploče.

Povezano:

• IN MEMORIAM: BRANKO ČRNAC TUSTA (1) - Jedan od najboljih
• IN MEMORIAM: BRANKO ČRNAC TUSTA (2) - Odlazak u legendu
• KUD IDIJOTI (1990) - Alan Ford više ne živi ovde
• KUD IDIJOTI U BAŠTI KST-A - Mokra pesnica prkosa