Nakon gotovo deset godina čini se da Stereolab ponovo imaju ono što se traži. Ideje. I opuštenost. Takođe, dozvolili su sebi da se zabavljaju više nego ikada. S obzirom da su se neverovatno uzbudljive stvari u elektronskoj muzici desile nakon Dots And Loops, Stereolab nisu imali značajnijih eksperimentisanja na tom polju. Fab Four Suture svakim novi slušanjem otkriva nove zvuke i šumove koje izranjaju iz mora muzike
Slagali su vas. Devedesete se nikada nisu završile. Tačnije, kasne devedesete. Bar ne još. Prošle godine ste imali
Becka i Low, sad vas na početku godine dočekuju
Belle and Sebastian,
Mogwai,
Tortoise i Stereolab. Zar se ne osjećate kao da ste u 1997? Ponovo.
Kapitalizam voli liste. To je neko ko je mislio da je jako hrabar i pametan objasnio: „I want to be catogarized“. Na ovom svijetu postoji gomila muzika. I liste najboljih godišnjih albuma za vas ocrtavaju mapu po kojoj se krećete, bar u početku. Ako ste još uvijek u drugoj deceniji svog života, bez problema se može reći da ste na početku.
Zanima vas šta, recimo, NME izdvaja kao najdragocjenije iz 1991. godine. Nirvana. Ok. Teenage Funclub. Primal Scream. OK.
Neil Young. WTF! Upozorenje: Nostalgija, crveni neonski natpis blješti ispred vaših očiju. Oni stvarno misle da me ubijede da su 1991. Neil Yong i onaj njegov bend napravili bolje albume od Public Enemy, Billy Bragga, Slowdive i My Bloody Valentine?! Nikako. Ne dam se.
Što nas dovodi do
Stereolaba. Ili možda Yo La Tengo. Koliko dugo vas otac vaše prijateljice treba ubjeđivati da je njihov album
Summer Sun (2003) remek djelo prije nego što u potpunosti izgubite povjerenje u njegov ukus? Odgovor: ne dugo. Sad smo tu mi. Ko nije odrastao uz
If You're Feeling Sinister - donji! Ko ne voli
Young Action - napolje s njim! I kako sad priznati da ste
Guero,
Mr. Beast i
The Life Pursuit preslušali po tri puta i to jedva?
Što nas sad zaista dovodi do Stereolab. Koji imaju novi album.
Fab Four Suture. Koji nije baš dosadan. Ali nije ni
Feels. Pokušaću da objasnim.
Stereolab se ne mijenjaju mnogo. Stereolab se ne mijenjaju brzo. Ovi britanski pop eksperimentatori su prilično jedinstveni. I Stereolab su imali mnogo problema. Prije svega, Mary Hanson, jedan od vokala, je poginula 2002. Ali, mnogo veći problem je to što još od 1997. i Dots And Loops, taj bend nije napravio pristojan album.
Forma koju su razvijali od početka svoje karijere je polako počela da se zamara od stalne konzumacije. Sve su to bili prilično lijeni albumi sa pjesmama koje su bili kosturi onih sa Switched On Vol. 2 (’95) ili Emperor Tomato Ketchup (’96). Vjerujem da su zbog ta tri posljednja albuma Stereolaba okarakterisan kao tvrdoglavi na svojoj maršuti. Što uglavnom znači da prave muziku koje je jednako dosadna i jednako ista.
Ali, tako nešto nije istina. Poslušajte rani album Tranisent Random-Noise Bursts With Announcements (’93). Tu nema ''sličnih'' pjesama i mnogo ''istog''. Sve te gluposti o njima su izrekli ljudi previše lijeni da slušaju i razmišljaju: Pause, Crest i Pack Yr Romatic Mind se različite koliko je to moguće. Ali, tad su Stereolab imali ideje!
Nakon gotovo deset godina čini se da Stereolab na Fab Four Suture ponovo imaju ono što se traži. Ideje. Ne previše, ali ipak - ideje su tu. Stereolab imaju i još nešto na ovom albumu. Opuštenost.
Dozvolili su sebi da se zabavljaju više nego ikada. Ko ne zamijeni početak Excursions Into Oh, A-oh sa nekom temom iz nekog Bondovog filma, taj nije iskren prema sebi. Neke pjesme će vas preklinjati da vrisnete: Disco! Funk! Očigledno se nisu plašili da krenu u nekoliko pravaca.
A onaj koji je ovdje najviše išao svojim pravcem je Tim Gane. Zbog njega će se na Fab Four Suture referisati kao gitarski album. Kraj pjesme Eye Of The Volcano će vam to sjajno dokazati. Ili Visionary Road Maps.
Ipak, gitare nisu jedino što krasi ove muziku. Ovo je album koji mnogo bolje zvuči na slušalicama, nego na zvučnicima. S obzirom da su se nevjerovatno uzbudljive stvari u elektronskoj muzici desile nakon Dots And Loops, Stereolab nisu imali značajnijih eksperimentisanja na tom polju. Fab Four Suture svakim novi slušanjem otkriva nove zvuke i šumove koje izranjaju iz mora muzike.
Sastavljen od četiri EP-a, ovaj album liči na gomilu pazl komada koje treba sastaviti u potpunu sliku. Naravno, neki dijelovi uvijek nedostaju i zato je slušati ovako nešto i uzbudljivo. Opsjednuti pazlama, babuškama i mapama, Stereolab nas tjeraju da ono što se označava riječju stvarnost neprestano ispitujemo i razlažemo na zašto i zato.
Zato ove stvarnosti je često, kao što su nam i dosad poručivali, moć. ''We treat our bodies like machines, Fascism winning'' ili ''It is always our decision, Tell me I am responsible'' poruke su koje nam šalju. Zastrašujuće u svojoj propagandnoj/totalitarnoj zapovijednosti, one nam ne daju mir.
Sve ovo vas može natjerati da
Fab Four Suture sjajan. Nije. Ponekad ga na granici hipnotišućeg i dosadnog nađemo sa pogrešne strane. Ali je vrlo dobar. Pametan. Nešto u čemu ćete uživati s vremena na vrijeme. Ipak, ne treba se zavaravati. Ovo je godina Liarsa i
Drum's Not Dead. U manjoj mjeri, ovo je godina The Kife i
The Silent Shout. Zasad. Ali ovo nije godina
Fab Four Suture. Da, ovo jeste najbolji Stereolab album nakon deset godina. Ali obuzdajte svoje entuzijazam. I još važnije, obuzdajte svoju nostalgiju.
Komentari
Trenutno nema komentara.
Morate biti prijavljeni da biste komentarisali tekstove.