Scenario: Srđan Koljević, Melina – Pota  Koljević (po istoimenom romanu Nenada Teofilovića) 
    Uloge: Nebojša Glogovac, Nataša  Ninković, Miki Manojlović, Anica Dobra, Marko Đurović, Vuk Kostić, Bogdan  Diklić
    Žanr: drama/triler
    Trajanje: 106. min.
    Proizvodnja: Srbija, 2007.
Kada sam 2001. pogledao debitantski film Srdana  Golubovića 
Apsolutnih sto, nisam  izašao iz sale oduševljen, ali sam ipak bio sasvim zadovoljan i zainteresovan da  pogledam njegov naredni film. U međuvremenu, nivo domaćih filmova do te mere se  srozao da se pojava novog Golubovićevog filma ove 2007. čini kao pravo  osveženje.
Ali paradoksalno, Klopka je slabiji film od Apsolutnih sto, koji  se (uz još koji izuzetak) ističe u kontekstu jedne ruševne kinematografije u  kojoj je ozbiljan i kvalitetan dramski film gotovo nestao.
Klopka je po svojoj  suštini drama, a elementi trilera nisu bitnije elaborirani već ostaju tek na  nagoveštaju žanra. Ako vas je trejler naveo na pomisao da je ovo nekakva srpska  verzija Badhamovog 
Nick of Time, ništa od  toga.
 
Umesto Hičkoka, za uzor imamo Dostojevskog, a da bi se  izbegao višak pretencioznosti do koga može da dovede ovakav pokušaj da se  iznova, na jednom mikroplanu, promisle neke univerzalne ljudske dileme, priča  ima i jednu sasvim prirodnu i funkcionalnu pozadinu u vidu sivila solidno skicirane  tranzicione Srbije kroz koje se prelama stara, dobro poznata priča o zločinu i  kazni.
Muke srpske (bivše) srednje klase ovde bivaju  konkretizovane i očovečene, a umesto patološke tipologije samodovoljnog  nihilizma na granici nehotično komičnog iz nekih, posebno novijih srpskih filmova  (koju nam je i sâm Koljević servirao kroz 
Normalne ljude), zaplet 
Klopke uspeva da u svojoj postavci bude  autentično životan, ali i dovoljno filmski. Svi toposi lične i u osnovi introvertne  drame glavnog junaka postavljeni su kako treba, njegov pad nakon ubistva je  postepen, a scenaristi (mudro) nameću njegovu vizuru.
Ali to je tek dobro postavljen kostur priče, koji je  poduprt uglavnom solidnom glumom, kao i sigurnom i odmerenom režijom. Očigledna  introspektivnost i povučenost glavnog junaka povremeno je sjajno uhvaćena kroz  način njegovog ponašanja nakon ubistva, kao u kadrovima kada izbegava da se  susretne sa sopstvenim odrazom u ogledalu, barici vode, ili sinovljevom  crtežu...
Međutim, iz gore pobrojanih vrlina rađaju se i problemi.  Scenario se previše oslanja na opšta mesta, kako u prikazivanju junaka i  njihove svakodnevice, tako i kada je reč o samim situacijama, koje su svedene i  tipske kako bi se akcenat bacio na srž ogoljene emocije, u pokušaju empatijskog  angažovanja gledalaca na gotovo primalnom nivou.
Posledica tako škrte dramaturgije je da su likovi uverljivo  postavljeni kao obični ljudi, ali upravo zbog toga postaju isuviše obični. Njihovo  suočavanje s jednom ipak ličnom dramom dobija dimenziju opšteg, a da mi pre  toga ne uspevamo da ih dovoljno upoznamo kao konkretne ljude s imenom i  prezimenom. Previše se lako dolazi do tačke bez povratka, a da se prethodno ne  ispitaju druge opcije, odnosno očajničke mere zato ne deluju dovoljno očajno  (tj. kao iznuđeno krajnje sredstvo).
Prava je šteta što scenario nije makar malo više obogaćen  opštim mestima jedne druge vrste, odnosno čisto trilerskim momentima, koji bi  svemu možda bar dali malo više boje. Golubović se ne trudi da čisto rediteljski  pokuša da film digne iz povremenog mrtvila, već ostaje odmeren i tamo gde to  nije nužno.
Veliki potencijal ostaje neiskorišćen, da li usled  bojažljivosti ili što je sve naprosto trebalo dodatno scenarističko-rediteljski  promisliti. Šteta, pošto je kraj sâm po sebi efektan, a zanimljivi su i idejni  aspekti filma koji odatle proizilaze, kao i snažna asocijacija na Ferrarinog 
Zlog poručnika.
Ali dok je taj film od početka uronjen u katolicizam i  priču o grehu/iskupljenju, pa i konačno ishodište time dobija karakter usuda,  ovde je to dato tek u zaključku, gde se protura više kao životni kredo, na  granici moralne pouke – u kojoj je, na čudan (ali ipak zanimljiv) način izmešan  idealizam i surovi realizam – o tome kako se dobro dobrim vraća, dok se za zlo  čovek ipak mora sam pobrinuti.
 
Komentari
- 
                
                    
                          
 
						М. Hadži-Cenić (gost)                        
                             | 20.06.2008. 01.14.47                        
                     
                        Pošto je film ovih dana najavljen i u holandskim bioskopima (gde živim), pročitao sam 5-6 aktuelnih prikaza na webu. Svi zajedno nisu ni upola kao ovaj Cvetkovićev. Čestitam, Miloše, na informativnosti koja je ponekad, bogami, nemoguća bez analitičkog poniranja i razumevanja ne baš tako lako uhvatljive ali zato ništa manje istinite suštine i srži stvari.
MHC, Holandija                     
                                                                         
 
- 
                
                    
                          
 
						Erik (gost)                        
                             | 29.07.2011. 08.43.44                        
                     
                        Od-li-chan film!
@MHC 
Kako to zivis u holandskim bioskopima?                     
                                                                         
 
Morate biti prijavljeni da biste komentarisali tekstove.