Hodajuća legenda

Ray Davies je jedan od velikana moderne glazbe, čovjek koji je istu neizmjerno zadužio i kao takav je zanimljiv i u svojim poznim šezdesetim godinama. Ali i to je stvar strukture ličnosti. Dok se većina njegovih vršnjaka jedva kreće, ovaj na pozornici radi takve stvari koje ni puno mlađi i uvježbaniji muzičari nisu u stanju izvesti.

Ovaj je koncert odrađen kao zadnji u sklopu njegove aktualne Europske turneje (koja se sastoji od krajnjeg sjeverozapada starog kontinenta), a u Parizu nije svirao skoro dvadesetak godina, s obzirom da već godinama ne ide istočnije od Beneluksa. Ray se u zadnje vrijeme malo povampirio pa je nakon netom zavšenog projekta The Kinks Choral Collection, ploče i turneje na kojima je surađivao s mješovitim zborom, krenuo u novi projekt nazvan po starom hitu Kinksa See My Friends na kojima hitove Kinksa izvodi u društvu svojih prijatelja. A kakvi su mu to "prijatelji" možete zaključiti i sami kada vam nabrojim samo neke. Bruce Springsteen, Jon Bon Jovi & Richie Sambora, Lucinda Williams.... Treba li dalje? Treba! Metallica, Jackson Browne, a tu je i njegov poštovalac čuveni Alex Chilton iz grupe Big Star. Ali, ajmo mi na koncert.

Fetišizacija Olympije

Kada se u našim krajevima spomene čuvena pariška dvorana Olympija svima nam odmah na pamet padaju Tereza i Oliver koji su tu nastupali, a što je prikazano kao veliki uspjeh naše pjesme i kulture. A sada slušajte ovo. U ovoj dvorani može nastupiti svatko tko za njen najam dobro plati, i naravno, ako priloži materijalni dokaz (u obliku CD-a) da zvuči donekle normalno i da neće izvoditi neke perverzije. Istina je, treba to i napuniti, ali u gradu u kojem živi deset miliona ljudi ipak će se naći koja tisuća naših zemljaka da plate ulaznicu.

Pozornica je bila vrlo skromna bez nekih kerefeka, video zidova, letećih prasaca (to ćete uskoro vidjeti na Rogeru Watersu u Zagrebu) i sličnih stvari. Kao predpjevač je nastupio neki mladi francuski šansonjer koji mi se jako dopao, ali kasnije ni uz najbolju volju nisam mogao saznati njegovo ime. Usljedilo je petnaestak minuta nepotrebne pauze za vrijeme koje su dvoranu do posljednjeg mjesta napunili ljudi mahom stariji od mene, a onda možete zamisliti koliko stoljeća imaju u prosjeku.

Dolazak kralja...

Ray Davies se pojavio na bini točno sat vremena nakon predviđenog početka, bez efekata i grmljavine i u društvu gitariste iz pratećeg sastava odsvirao nekoliko akustičnih pjesama počevši s prepotopskim This Is Where I Belong i I Need You, ali i s oduševljenjem dočekanim Autumn Almanac, Apeman i Dedicated Follover Of The Fashion, u kojem se na ono "Oh, yes it is!" već vidjelo i čulo da publika nije došla samo slušati i gledati, a kada se u drugom dijelu Dead End Streeta priključio cijeli sastav, shvatio sam da je vrag odnio šalu i da nije bilo pametno kupovati prvi red balkona. Isti se naime tresao kao da će se svakog časa strušiti, što nije ni čudno s obzirom da je publika bila vremešnija i shodno tome i malo deblja.

Slijedili su sami hitovi iz bogatog opusa autora poput I´m Not Like Everybody Else, Sunny Afternoon, Celluloid Heroes, To Much On My Mind, a sve to popraćeno duhovitim najavama, gestikulacijama i svime što spada u ovakva druženja s starim, iskusnim majstorom. A onda se dogodilo nešto što me skoro dotuklo. Ray je uljudno objasnio da ima jedna pjesma koju nikada nije izvodio uživo i da je sada prvi put pjeva u javnosti, i počeo je moju omiljenu Moments što mi nije smio napraviti ovako bez pripreme pa se skoro dogodilo da mi prvi susret s njime bude i zadnji.

...i dugi odlazak

Dok sam se oporavljao od šoka odsvirane su još i Vietnam Cowboys (sa samostalnog albuma) i za sam finale, naravno You Really Got Me nakon kojeg se ekipa "kao" pokupila sa pozornice. Usljedile su gromoglasne ovacije, jer je svima bilo jasno da to ne može tek tako završiti, nakon kojih su se gospoda vratila i snažno krenula u još jednu meni omiljenu Till The End Of The Day i naravno neizostavnu Lolu. Ray se ipak vratio i na drugi bis i furiozno odsvirao All Day And All Of The Night koja me je neobično podsjetila na verziju koju su svojevremeno 1990. godine legendarni Stranglersi izveli u zagrebačkom Domu sportova, nakon čega se čestita starina srdačno porukovala s prvim redovima raspojasane publike i definitivno povukla sa bine.

I što reći na kraju? Bio sam na puno koncerata, gledao mnoge svjetske veličine, ali ovako nešto emotivno nikada nisam doživio. Vidjeti čovjeka koji je toliko doprinio razvoju moderne glazbe, u takvom izdanju, udaljenog samo desetak metara ipak je nešto što mora fascinirati svakog koji se razumije i voli R&R, a osobito mene koji sam vjerojatno najveći poštovatelj njegovog lika i djela istočno od La Manchea. Bilo kako bilo, ovo je jedan od onih životnih situacija za koje čovjek može reći da je sretan što im je prisustvovao, i da je iz svega izašao bogatiji. Ja sam bio. 

Povezano:

• The Kinks - veliki među najvećima, Ray Davies u Parizu (1)

(Tekst je originalno objavljen u Zadarskom listu)